INTERVJU – DRAŽEN DINJAR

Dražen Dinjar je jedan od najuspješnijih hrvatskih dugoprugaša u posljednjih dvadesetak godina čiji rezultati govore sami za sebe. Ovaj skromni trkač iz Hrvatskog Zagorja je čak osam puta bio pojedinačni prvak države (4 puta polumaraton, 2 puta maraton, 1 put 10 km na stazi i krosu), što je samo mali dio svih njegovih uspjeha. U ovom nas intervjuu Dražen želi upoznati o svemu što je iskusio u svojoj dugogodišnjoj karijeri: kako je počeo trenirati, iskustvom s bojnih utrka te o teškim uvjetima koji su ga sprečavati da svoj nevjerojatni talent ostvari do samoga kraja… 

Sportinterview: Za početak možeš li nam reći nešto općenito o sebi i svojim trkačkim početcima.

Moje je ime Dražen Dinjar i trčanjem se bavim već više od 20 godina. U trčanje sam došao sasvim slučajno. Naime, već smo se u osnovnoj školi za vrijeme Jugoslavije natjecali u krosevima. I na tim krosevima sam uvijek završavao među prva tri. Osim toga, još sam kao dječak uvijek jako volio trčati za vrijeme igranja nogometa, čime sam održavao dobru kondiciju. Tako sam preko jednog prijatelja koji je tada trenirao u Sportskom društvu Stubica počeo trenirati u klubu koji je tada vodio Mladen Bubanko. Nadalje, krenuo sam redovito dolaziti na treninge i to mi se jako svidjelo. Ubrzo sam postao znatno brži od trkača koji su dosta duže trenirali u tom klubu i onda su krenula natjecanja. Tada sam imao 16 godina i iduće godine se išlo na državno juniorsko prvenstvo gdje sam završio kao četvrti na utrci od 5km, i četvrti na utrci od 3km. Jednostavno, nisam bio dovoljno iskusan tako da su me eksplozivniji „dečki sa staze“  isfiniširali na samom kraju utrke. Godinu poslije na istom natjecanju, s više iskustva, završio sam kao drugi na utrkama na 3 i na 5km. Zanimljivo je da sam, od svih tih ljudi koji su tada bili u klubu, jedino ja ostao u trčanju. Nakon 4 – 5 godina treniranja s Bubankom, osnovali smo novi klub u Gornjoj Stubici jer smo ionako svi bili iz Gronje Stubice. Najposlije sam prešao u AK Rudolf Perešin i tu sam ostao i dan danas.

Sportinterview: Imaš li neku svoju filozofiju treninga? Kako si nastavio trenirati nakon što si izašao iz Sportskog društva Stubica?

Nakon odlaska iz Sportskog društva Stubica više nisam trenirao s trenerom Bubankom, već sam bio dovoljno iskusan da počnem sa samostalnim treniranjem. No, upravo zahvaljujući „školovanju“ kod trenera Bubanka, dobro sam naučio ključne stvari vezane za ovaj sport. Smatram da sam, kada gledam početke ostalih atletičara, radio općenito nešto slabiju kilometražu u treningu. Ta kilometraža je iznosila od 250 do 300 km mjesečno. Imao sam usađen takav sistem rada te sam s malo brzih i kvalitetnih treninga mogao postići solidne rezultate.

Sportinterview: Poznato je da si  uspješno nastupao u raznim atletskim disciplinama. Možeš li nam otkriti koja ti je od tih disciplina najdraža?

Smatram da je polumaraton upravo moja disciplina. Iako sam polumaratone počeo trčati tek nakon 7, 8 godina bavljenja atletikom. Dakle, uvijek smo imali sistematičan način rada, te se od kraćih disciplina postupno napredovalo prema dužima. Prvi polumaraton sam otrčao 1:13:50 i onda sam iz godine u godinu to sve više i više spuštao, sve do 1:06 i nešto sitno.
Ukupno sam bio osam puta prvak države, od čega četiri puta u polumaratonu, dva puta u maratonu, jedanput na stadionu na 10km, te jedanput prvak u krosu na 12km.
Sveukupno imam 26 medalja s raznih državnih prvenstava. Statistički, otrčao sam 410 utrka u kojima sam pobijedio 131 put, 66 puta bio drugi i 63 puta treći. Sveukupno 260 osvojenih postolja u jako dobroj konkurenciji.

Sportinterview: Široj publici JE možda manje poznato da si se okušao i u duatlonu. Možeš li nam nešto više reći o tom iskustvu?

Duatlonom sam se počeo baviti 1998., i to zbog problema s koljenima radi čega sam u trening htio uključiti i bicikl. Natjecao sam se od 1998. do 2002., i postao šest puta prvakom države.
Nastupio sam na jednom međunarodnom natjecanju (Europsko prvenstvo), te sam istrčao 10 km za 32 minute i time utrku završio u sredini poretka. No, kada je došao red na vožnju bicikla nisam uspio završiti utrku jer su me uhvatili snažni grčevi.

Sportinterview: Vidimo danas da trčanje ultramaratona postaje sve popularnije. Kakav je tvoj stav o ultramaratonu općenito? Jesi li razmišljao o tome da se sam okušaš u toj disciplini?

Smatram da se neću tako skoro okušati na toj distanci jer mi je i maraton predugačak (smijeh). Nakon maratona mi treba mjesec, dva da bi se oporavim na pravi način. Nisam siguran kako bih našao dovoljno vremena za treniranje tako duge distance (smijeh). U svakom slučaju, još se ne vidim u tome, ali sam razmišljao o tome da se iduće godine okušam na utrci Wings for life.

Sportinterview: Kakva su tvoja iskustva s trčanjem na brdskim utrkama?

Također, mislim da mi to ne leži previše. Primjerice, bio sam jednom na Sljemenskom maratonu i bilo mi je jako teško, jedva sam završio utrku. Uglavnom sam izbjegavao brdo, prvenstveno zbog toga što sam za trkača dosta težak i visok. Jedino mogu izdvojiti Lagvić ligu u Zagrebu na kojoj sam još uvijek rekorder staze (39 minuta), no to je cestovna brdska utrka i tada sam bio u jako dobroj formi.
Ukratko, ne idem previše na te brdske utrke jer smatram kako se ne snalazim najbolje u toj disciplini.

Sportinterview: Budući da si jako dugo u trčanju, kako gledaš na današnji trend popularizacije i omasovljenja trčanja u regiji?

Drago mi je jer kada sam ja počinjao s trčanjem nije bilo puno ljudi koje bi to zanimalo, kako u Zagorju, tako i u Zagrebu i šire. Na jednu utrku došlo bi maksimalno stotinjak trkača, a sada kada su počele te organizirane škole trčanja, sve se to podosta pokrenulo i omasovilo. Jedino, u cijeloj toj masovnosti, ne vidim nekakvu kvalitetu. Svi trče radi zdravlja te smatram da je to prednost takvog načina shvaćanja trčanja. Jednako tako, držim da se u tim školama radi kvalitetno, ali je jednostavno teško nekoga s 30 i više godina istrenirati da trči na visokoj razini. Također, mislim da i povećanje broja utrka ima svoju pozitivnu stranu. Međutim, jako mi smeta što je organizacijski dio postao toliko usmjeren na profit, tako da se za neke utrke moraš prijaviti i do dva mjeseca prije. Za te utrke u pred prijavi se plaća znatno niža cijena, nego na dan utrke.

Sportinterview: Koji su najutjecajniji treneri s kojima si radio u svojoj trkačkoj karijeri?

Prvi trener mi je bio, kao što sam već rekao, Mladen Bubanko. Njegov sustav rada još i dan danas sam primjenjujem. Drugi trener s kojim sam radio ima također jednu sličnu viziju. Radi se o Josipu Tomiću iz Biograda koji je jedan od najboljih hrvatskih trenera. S njim sam radio od 2002. do 2008. i u tom sam razdoblju oborio sve svoje osobne rekorde. Dakle, u meni je dobio na neki način „gotov proizvod“ koji je na svoj način dodatno doradio. Ipak, prije sedam, osam godina smo se razišli pa sam nastavio dalje sam raditi. Ambicija mi je bila ispuniti normu u maratonu za Olimpijske igre, pa sam angažirao jednog iskusnog maratonca, Peru Budiju, za ostvarenje tog cilja. Pero Budija ima drugi najbolji hrvatski rezultat u maratonu svih vremena (2:17). On je imao u potpunosti drugačiju filozofiju treninga nego prva dvojica, koja mi nikako nije odgovarala, pa nisam uspio biti ni približno dobar za ostvarenje norme. Pokušali smo ostvariti normu na maratonu u Ljubljani, ali sam izdržao po planu samo do 35. km. Radili smo, primjerice, dionice 40×400 m ili 200-400 m, što moj organizam tada jednostavno nije mogao podnijeti.

Sada treniram uglavnom samostalno, iako je od nedavno i moja supruga počela trčati, pa znam trenirati i s njom. Povremeno nam se na treningu pridruže i djeca.

Sportinterview: Vidiš li se jednog dana u trenerskim vodama?

Sada kada nisam više u top formi više se okrećem prenošenju svojih iskustava i znanja na mlađe naraštaje. Upravo sam završio doškolovanje za voditelja atletike na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, pod stručnim vodstvom profesora s fakulteta: Baković, Dukarić, Antekolović i gđica Ljubičić. Ogromno znanje koje su nam nesebično predali pokušat ću prenijeti na djecu i na sve koji brinu za svoje zdravlje.

U našem klubu smo se posebno specijalizirali za atletiku za djecu. Tu smo ja i Matija Grabovečki osposobljeni za trenere, pa na jesen planiramo pokrenuti školu za klince. Postoji mogućnost da usporedno s njom otvorimo i školu trčanja za odrasle s obzirom na to da u Zagorju postoji sve veći i veći interes. Veliki interes postoji zato što su roditelji ogorčeni jer im djeca previše vremena provode pred računalom, stoga vjerujem da bi atletska škola to promijenila. Upravo bi te sportske aktivnosti mogle biti veliki doprinos za kulturu zdravlja i usađivanje zdravih navika kod djece.

U Zagorju ima puno mladih talenata koji bi bili dobri trkači, ali ih trenitno nema tko voditi. Moja filozofija treniranja se ne bi svodila na gomilanje kilometraže, već smatram da je za vrhunski rezultat na polumaratonu dovoljno 300 km mjesečno. Za maraton je definitivno potrebna veća kilometraža, ali se za kvalitetnog polumaratonca ne bi trebalo pretjerivati s kilometrima. Također, škola trčanja bi se trebale više fokusirati na razvoj brzine na kraćim distancama, a ne odmah kao cilj postavljati istrčavanje polumaratona ili maratona.

Jasno je da polumaraton ili maraton, nakon kraćeg treniranja, može istrčati bilo tko, ali je uvijek pitanje s koliko kvalitetnim rezultatom.

Sportinterview: Koliko si prepoznatljiv u svome kraju s obzirom na sva svoja ostvarenja na državnoj razini?

Zagorje je dosta maleno i svi znaju čime se bavim, tako da na neki način mogu biti inspiracija ljudima da izaberu atletiku umjesto,  recimo nogometa. Atletika je baza svega i smatram da djeci treba kroz igru pokazati privlačne strane atletike.

Ja osobno znam po vlastitoj djeci da je njima monotono trčanje dosadno, stoga im kroz igru pokušavam prikazati atletiku kao jako zanimljiv sport.

Sportinterview: Trčao si u vrijeme velikih trkača (Paripović, Ravić…). Koga od njih smatraš svojim najvećim rivalom?

Teško je to reći, ali oni su meni svi više bili uzori. Zapravo, nisam nikada očekivao da ću im biti konkurentan, ili čak bolji od njih. Nakon što se dogodilo da sam se približio samom vrhu hrvatskog trčanja, nisu mi više bili samo oni konkurencija, nego i trkači iz susjednih država. Međutim, najveći mi je san bio pobijediti legendu hrvatskog trčanja Dragu Paripovića. On je bio godinama nepobjediv i još uvijek pamtim da sam ga prvi put dobio na polumaratonu u Rijeci. Tada sam bio drugi, iza Slovenca Kejžara. Od tada sam počeo i više pobjeđivati te bolje trkače iz regije…  Kodžu, Benedeka, itd.

Jedna od najdražih utrka mi je Koprivnica, ali ne sjećam se više koje godine (smijeh). Trčali smo 5 km i konkurencija je bila odlična. Došao sam kao outsider i prepao sam se kada sam na startu vidio kakva su imena došla, među kojim je bio i Branko Zorko. U utrci od četiri ili pet krugova, nakon drugog kruga sam se našao u vodstvu, nakon čega sam još i više ubrzao jer sam znao da nemam dobar finiš. Redom su svi otpadali i zadnji krug je uz mene ostao samo Branko Zorko. Počeo je teško disati, pa sam još više pojačao tempo jer sam znao da ga ne mogu dobiti u završnici utrke. No, ostao mi je blizu zadnjih sto metara nakon čega me je ostavio šprintom i prvi ušao u cilj. Nedavno sam pričao s njim, i priznao mi je da mu je bilo jako teško na toj utrci jer je noć prije bio na svadbi, tako da je došao na tu trku nenaspavan i mamuran i još sam ga ja naganjao cijelo vrijeme. (smijeh)

Sportinterview: Vidimo danas da se životni vijek produžuje i da sportaši sve duže i duže traju. Koliko još misliš da možeš biti konkurentan u dugoprugaškim disciplinama?

Smatram kako je za mene već pomalo kasno za nekakav kvalitetan rezultat na maratonu. Jasno je da je maraton zadnja disciplina na kojoj možeš napredovati. Osim ako bih se možebitno okušao u ultra maratonu, ali o tome još nisam intenzivno razmišljao… Ne znam, točno… Mislim da je po tom pitanju Paripović izuzetak jer je bio prvak države u maratonu i sa skoro 50 godina. Nekako je općeprihvaćeno da je najbolja dob za maratonca oko 35. godine.

Sportinterview: Kakve si uvjete za treniranje imao u ono doba kad si počinjao s trčanjem, a i kasnije?

Već sam mnogo puta ranije napomenuo da bih sigurno išao na Olimpijske igre da sam imao imalo adekvatne uvjete za treniranje. Cijelu karijeru treniram u lošim uvjetima, pogotovo prvih pet godina koje sam trenirao u jednim tenisicama (Adidas), dakle punih pet godina. Nisam imao sat nego sam trčao s onom glomaznom školskom štopericom u ruci. Trenirao sam većinom na asfaltu i na nogometnom igralištu. Na igralištu sam doslovno “skurio” travu! Nisu trebali povlačiti crte za utakmicu, ravnali su se po mojim crtama od trčanja. Naime, ja sam uvijek radio u Zagrebu, i maksimalno sam spavao pet sati dnevno. Također, nisam koristio nikakvu vitaminizaciju, te sam bio samo jedanput u životu na pripremama. Unazad 10 godina oslanjam se na zdravu kuhinju moje žene Suzane! Sparing partnera uopće nisam imao, kao što je na primjer Slavko Petrović imao Nemeca i svu tu logistiku uza sebe.

Jednom sam još kao junior bio na ispitivanju aerobnog kapaciteta kod g. Vučetić Vlatka na fakultetu za fizičku kulturu i imao sam zastrašujuće dobre rezultate. Mnogo je komentara stručnjaka koji se pitaju koje bih rezultate postigao da sam imao bolje uvjete.

Ja sam zadovoljan postignutim rezultatima i mislim da sam postigao maksimum s ovakvim uvjetima i životnim okolnostima.

Osim naravno obitelji, najzaslužniji za moje uspjehe su moj prvi trener Mladen Bubanko, moj drugi trener Josip Tomić i Željko Lukina.

 

Sportinterview: Što te još uvijek motivira da ustraješ u treninzima i još uvijek pobjeđuješ na natjecanjima?

Trčanje mi je u krvi i tako mi se uvuklo pod kožu da se osjećam jako nezadovoljno već kad ne treniram dva dana. Trčanje mi je svojevrsni ispušni kanal i aktivnost za koju se uvijek nađe vremena. Također, sada mi se i supruga počela baviti trčanjem, pa mi ono sve više postaje svojevrsna obiteljska aktivnost. Osim toga, jako me motiviraju ekipna natjecanja, te smo kao klub puno puta bili prvaci Hrvatske ili na pobjedničkom postolju.

 

Novinari: Mato Šapina i suradnici

Podijeli:
  • 58
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Odgovori