INTERVJU – BLAŽ CAR PAVLIC

Nastavljamo naš niz predstavljanja perspektivnih trkača iz regije s jednim talentiranim, skromnim i duhovitim gospodinom.

Blaž Car Pavlic mladi je dugoprugaš koji se ove godine već istaknuo s nekoliko zapaženih rezultata, poglavito na distanci od 5 i 21km. Budući da ne trči dugo, odmah je na sebe skrenuo pozornost “trkačke javosti”, pa se tek u budućnosti očekuju njegovi najbolji rezultati. Osim trčanja, Blaž je od ranog djetinjstva trenirao nogomet kojeg još uvijek prati koliko god stigne….

 

Sportinterview: Za početak možeš li nam reći nešto općenito o sebi i svojim sportskim početcima u nogometu?

Moje je ime Blaž Car Pavlic, završio sam farmaciju i radim kao farmaceut u Zagrebu već godinu i pol. Živim naizmjenično u Zagrebu i u Vrbovečkoj Dubravi, ovisno kako mi to odgovara s obzirom na posao. U sport sam ušao već jako rano preko nogometnih treninga. Tako sam od prvog osnovnog krenuo na nogomet, što je trajalo oko godinu dana, pa sam prestao jer je sve to bilo organizacijski na dosta neozbiljnoj razini.

Nakon toga, roditelji su me upisali na karate koji sam trenirao četiri godine, a onda sam se opet vratio nogometu jer je postalo mnogo ozbiljnije i to je trajalo sve do zadnje godine fakulteta. Igrao sam za NK Dubravu iz Dubrave, većinom na poziciji lijevog bočnog ili krila, zbog urođene brzine.

Sportinterview: Nakon toga se prebacuješ na trčanje. Kako je otpočeo taj prelazni put, od nogometa do dugoprugaškog trčanja?

Zapravo, sve se to dogodilo dosta prirodno. Naime, kako sam studirao i nisam više stizao toliko na nogometne treninge, počeo sam polako gubiti kondiciju. Tako mi se u tom procesu uzgredno rodila i želja za trčanjem na nasipu, jednom tjedno bez nekog posebnog plana. Isto tako, znao sam da se u Vrbovcu održava polumaraton, pa sam se odmah odlučio i oprobati na 5 km. Tu distancu istrčao sam nešto ispod 20 minuta i stvarno mi je dobro sjela utrka, pa sam odlučio otići na 5 km u sklopu Zagrebačkog polumaratona.

Tako sam krenuo sve više trčati, ali paralelno ostao i u nogometu sve dok nisam 5 kilometara spustio na 17:55. Tada sam napokon potpuno prestao igrati nogomet. Međutim, smatram da su nogometni treninzi još uvijek puno zanimljiviji od onih trkačkih (smijeh). Jednostavno, prednost trčanja je u njegovoj jednostavnosti, a meni je bilo naporno odlaziti na utakmice te uklopiti to u svoju životu rutinu. Zanimljivo je to da u svojoj sportskoj tranziciji nisam puno izgubio na kilaži, možda svega jedan kilogram.

Sportinterview: Koji su ti trenutno najbolji rezultati po disciplinama u trčanju na duge staze?

Na 5 kilometara 16:30, na 10 kilometara 35:17 i polumaraton (nedavno) 1:17,23.

Na maratonu se nisam još okušao jer mi je velika želja prvotno izmjeriti svoje mogućnosti na kraćim disciplinama. Recimo, 100 m na dalje…

Ustvari, uvijek sam pretpostavljao da sam eksplozivan, te mi još na nogometu to bila velika prevaga za razliku od fizičke snage. Zato bih iz znatiželje volio izmjeriti svoje rezultate u kraćim disciplinama na stazi.

Sportinterview: Kada netko, u trkačkom okružju, vidi tvoje rezultate nikako mu nije jasno kako je uopće moguće da već nisi pristupio nekom klubu. Reci nam, imaš li kakvog trenera, savjetnika (iskusnijeg trkača) ili sve radiš individualno?

Svoje treninge izvodim potpuno sam i bez nekakvog posebnog plana. Stoga, o vrsti treninga odlučujem uglavnom taj dan kada idem trenirati.

Trudim se trčati četiri-pet puta tjedno, pa u slučaju da sam dva puta za redom trčao nešto lagano, idući se put odlučujem na nešto brži trening. Ako tu tjednu kilometražu zbrojimo, onda tu dolazimo do prosječnog iznosa od oko 50 kilometara. Ovdje prvenstveno govorimo o intervalima ili fartlek treningu, polu-dužini ili tako nešto.

Ponavljam, nemam nekakav tjedni sustavni plan treninga te u globalu radim po nekakvom vlastitom osjećaju. Također, većinu stvari, vezane za strukturirane treninge, naučio sam čitajući i istražujući na internetu. Smatram kako trčanje na ovoj mojoj razini i nije nekakva posebna znanost (smijeh). Osim toga, svojevrsna je prednost mojeg „trenažnog individualizma“ upravo to što imam potpunu slobodu prilikom izbora treninga koji mi najviše odgovaraju. Budući da imam već dugogodišnje iskustvo igranja u kolektivu, lakše mi je bilo za promjenu sam organizirati vlastite treninge. Nedostatak je treniranja u klubu taj što, recimo, imate točno određeno vrijeme kad su utakmice i zagrijavanja, igranje i treniranje i to na način koji ti drugi odrede…

Zato vjerujem da je barem djelomično slično stanje i s trčanjem u klubu. Iskreno, meni se nije problem učlaniti u bilo koji klub, no to mi još uvijek ne garantira ekipu od 3-4 trkača, na približno mojoj razini, s kojima mogu izvoditi svakodnevne treninge. Trenutno znam trčati jedino s Ivanom Gotalom (AK Forca) i sestra me ponekad prati na biciklu ili rolama. Brze treninge radim također sam i to ponekad na stazi na Sveticama ili kod Mimare.

Nadalje, trkačkim treninzima barem jednom tjedno volim pridodati plivanje.

Sportinterview: Koji ti je idealan izbor podloge za trčanje? Treniraš li isključivo na ravnom ili voliš otići na brdske ili šumske treninge?

Što se tiče izbora podloge, volim trenirati po ravnom, što znači da mi je maksimalni brdski trening uspon na Maksimirskom parku. Idealan izbor podloge mi je zapravo svaka prirodna podloga, recimo nasip ili utabana staza oko Jaruna.

Generalno ne preferiram odviše brdo niti treninge u “divljoj” prirodi. Doduše, volim biti u prirodi, ali me je strah raditi treninge (smijeh). Zaista, u prirodi ima svih tih svakojakih „živina“ te se ne mogu do kraja opustiti za vrijeme trčanja (smijeh). Svuda naokolo, stršljeni, zmije… divlje svinje (sveopći smijeh).

Sportinterview: U tom smjeru onda mora nastaviti i naše iduće pitanje (smijeh). Jesi li se ikada okušao u trail ili brdskom trčanju i što misliš o takvoj vrsti trčanja?

Nisam se nikada okušao u toj trkačkoj disciplini. Međutim, mislim da su za rekreativce ta natjecanja puno zabavnija od ovih “klasičnih utrka”. Dakle, držim da te utrke nisu toliko usmjerene na postizanje što boljih rezultata. Samim time, to nije najbolja disciplina za mene jer ja jako volim brojeve, stalno gledam na sat i radim kalkulacije u glavi: koliko sam prešao, koliko još ima do kraja, itd…. S druge strane, što ti znači kalkulacija u glavi na trail natjecanjima ako ne znaš kakav te teren očekuje…. Opet, jesu li životinje na stazi (smijeh), zmije, stršljeni…. Ništa od toga…. (sveopći smijeh). Ako postoji nekakav „pitomi trail“ to bi bio pravi izbor za mene.

Jednako tako, klasične brdske utrke također još uvijek izbjegavam. Malo me privlači brdska utrka Boroša jer se na njoj još uvijek može trčati, a od nekih polu-brdski trka trčao sam jedino Križevci-Kalnik prošle godine.

Sportinterview: Kakvu odjeću koristiš u treningu za vrijeme hladnijih mjeseci? Jesi li u početku „diskriminirao“ trkačke tajice kao većina novih trkača?

Uvijek se oblačim oskudnije nego što je to nekakav trkački prosjek za to razdoblje. Uglavnom imam tajice, majicu i lagani šuškavac, iako sam se kao nogometaš teško navikao na tajice, pa sam prvo uvijek preko njih nosio kratke hlačice. Smatram da se dosta dobro prilagođavam vanjskim uvjetima, bilo to hladnije ili toplije vrijeme.

Sportinterview: Trenutno se u regiji broj utrka toliko povećao da je teško napraviti dobar odabir na kojoj nastupiti. Koji kriterij imaš kada se odlučuješ na utrku, odnosno na što posebno paziš?

Najvažnije mi je to da imam dobar razlog zbog kojeg plaćam startninu za neku utrku. U tom smislu sama utrka mora pružati nešto novoga ili drugačijeg od onoga što mogu na treningu sam svakodnevno napraviti. Primjerice, utrke tipa „Noćni cener“ ću uvijek odabrati jer tamo mogu trčati gdje inače baš i nemam takav pristup. Također, važno mi je i to da startnina nije previše visoka.

Odlične su mi ove manje razglašene utrke, u manjim mjestima, gdje je organizirana garderoba i školske dvorane. Izdvajam posebno Krapinski cener i Vrbovečki polumaraton jer tu praktički za 50 kn dobiješ ručak i dobru organizaciju. Najmanji važan kriterij mi je sudionička medalja ili majica.

Općenito, ne volim ići na veliki broj utrka, nego se odlučujem utrkivati samo onda kada znam da sam potpuno spreman. Trudim se da na istim utrkama uvijek po malo napredujem i ostvarujem bolji rezultat. Tako želim jednom ili dva puta godišnje otrčati dobrih deset kilometara ili polumaraton (na razini osobnog). Preuzeo sam kompetitivnost iz nogometa te zato volim ići ciljano na utrke, tj. tek onda kada znam da mogu ostvariti solidan rezultat.

Sportinterview: Kao predstavnik „mlađe generacije“ trkača, što misliš da je privlačno ili odbojno u trčanju za mladog čovjeka?

Svakako je najveća prednost ta što za trčanje ne treba toliko vremena kao za bilo koji drugi sport. Ako se kreće od mjesta na kojem se stanuje, tada sa svime kvalitetan trening ne mora prelaziti jedan sat. Osim toga, oprema ne mora biti skupa jer se dobre tenisice mogu naći već za 200-300 kn. Nedostatak je taj što je trčanje relativno dosadan sport. Naime, meni je trčanje ušlo u nekakvu naviku, ali nije da nešto posebno uživam kada idem na trening, često se moram baš natjerati.

Sportinterview: S kakvim si ozljedama sve imao problema u dosadašnjoj trkačkoj karijeri?

Prvu ozbiljniju ozljedu imao sam nakon povećanja tjedne kilometraže s trideset na pedeset kilometara, poznati sindrom trkačkog koljena. Uglavnom, nakon te ozlijede pauzirao sam mjesec dana, a poslije toga sam lagano trenirao još jedan mjesec. Nakon oporavka smanjio sam broj treninga na asfaltu i betonu.

Zadnja od ozljeda bila mi je najprije povreda desne Ahilove tetive, a onda i lijeve. Nju sam riješio vježbama kao heel dropovima, i to na poslu s obzirom na to da radim u klompama (smijeh). Primjerice, stanem da rub klompe i samo spuštam petu dolje….

Sportinterview: Postigao si osobni rekord na Zagrebačkom proljetnom polumaratonu. Kako je protekla utrka i što ti je prošlo kroz glavu kada si ušao u cilj?

Taj polumaraton mi je bio ispunjenje onoga što sam odavno mislio da mogu otrčati. Zapravo to mi je bio prvi rezultatski „ciljani“ polumaraton, a treći ukupno. Plan je bilo krenuti na 3:40 i držati to do kraja, s čime i nisam imao nekih problema sve do zadnjih tri kilometra. Problem je što imam jako malu kilometražu i najdužu distancu od 20 kilometara u komadu, pa su mi se noge malo zgrčile. Morao sam čučnuti odmah nakon ulaska u cilj jer je umor u nogama bio najveći. Nakon te utrke odmarao sam dva tjedna jer to obično radim nakon nekih jačih utrka, dok ne dobijem novu motivaciju za trenirati.

Sportinterview: Tko su ti najveći konkurenti u hrvatskom trčanju trenutno? Tko su ti svjetski uzori iz svijeta trčanja?

(smijeh)…. Na ovim kraćima je to Antonio Kleković i Tin Kaurić, mislim. Trenutno sam u fazi da ako nema ta dva-tri trkača iz moje skupine, onda sam sasvim usamljen na stazi jer je jedna jača skupina još uvijek dosta brža.

Najdraži mi je trkač Bekele, jer već kada čuješ riječ Bekele jednostavno je to, to (smijeh). Čisto trkački gledano, najviše mi se zasigurno sviđa Kipchoge. Naime, obožavam tu jednostavnost jer ne volim kada netko previše filozofira oko trčanja, ima „tristo“ vrsta treninga te ni sam ne zna za što mu koji služi. S druge strane, Kipchoge ima 4 vrste treninga koja vrti cijele godine. Takva je i moja filozofija treninga, ne eksperimentiram previše. Dosta ljudi previše analizira trčanje, a nisu ni počeli trčati kako spada. Smatram da se puno toga može napraviti s istom vrstom treninga ako se samo redovitije i jače trenira. Naravno, pod “istom vrstom” mislim na ustaljeni ritam treninga.

Sportinterview: Radiš li kakve vježbe snage i ideš li u teretanu općenito?

Ne idem u teretanu, a snagu radim ponekad kod kuće bez utega. Osim toga, doma sam si nabavio neku ne preskupu traku za trčanje, pa puno treninga radim na njoj, oko 600-700 km godišnje. Za mene nema neke razlike između trčanja vani i na traci kada se na nju naviknete. Uglavnom, podesim uspon ili otklon od 0.5 tako da imam lagani nagib. Kada radim neke ozbiljnije intervale taj nagib znam dizati. Radim obično oko 10 kilometara na traci, a najviše sam otrčao nekih 15-ak kilometara.

Kada sam doma u Dubravi, ne volim trčati po selima jer se u svakom selu nađe bar jedan agresivan pas koji nije vezan (smijeh)… Tada mi cijeli trening ovisi o njegovom ponašanju, čekanju da on skoči na mene ili me ugrize.

Prije sam znao trčati s Peper sprejem, za svaki slučaj, što je super stvar je psu ne može biti ništa, a brzo odustaje od napadanja. Jednom me tako „zaskočio“ jedan omanji pas, i kako sam ga pošpricao sprejom nisam niti bio svjestan da mi je ostalo nešto od toga sastojka na ruci. Tako sam neometano nastavio dalje trčati desetak kilometara i nakon nekog vremena valjda sam se s istom rukom obrisao po licu. Shvatio sam da me oči peku, ali se nisam uzrujavao jer uobičajeno i od znoja također znaju peći oči. Kada sam završio s treningom i došao već do doma bio sav sam bio crven i lice me užasno peklo. Malo dulje ispiranje lica je riješilo problem (smijeh).

Sportinterview: Možeš li nam reći kakvu vrstu trkačica najviše voliš?

(smijeh)… Volim pristojne trkačice, posebno one koje se ne guraju u prve redove da bi se slikale (smijeh). Mislim da je dobra kvaliteta, sportaša općenito, to da probaju zadržati normalno ponašanje i da ne budu previše prepotentni.

Sportinterview: Znamo da si veliki nogometni navijač, koje klubove pratiš i koji te igrači posebno inspiriraju?

Istina, ja sam veliki navijač Real Madrida te jako puno pratim nogomet općenito. Nadam se da će upravo „Kraljevi“ osvojiti ovogodišnju Ligu prvaka, treću u nizu. (negodovanje jednog novinara).

Međutim, istovremeno smatram da je Messi uvjerljivo najbolji i najkompletniji nogometaš u zadnje vrijeme. Ono što Messi radi u igri je kao da promatrate neku kompjutersku igricu, djeluje nestvarno. U raspravi između Messija i C. Ronalda je jasno da je Ronaldo fizički dominantan i „gol mašina“, ali bez obzira na to teško da bi bio dobar na bilo kojoj drugoj poziciji. S druge strane, s Messijem imate osjećaj da bi bio najbolji da ga povučete na bilo koju poziciju. Osim njih, smatram da je konačno sazrio i M. Salah kojeg dugo pratim i koji je konačno pronašao taj psihički faktor koji mu je nedostajao. Najdraži mi je igrač uvijek bio legendarni golman Reala Iker Casillas….

Sportinterview: Dobro, je li „postojao“ dosuđeni penal u uzvratnoj četvrtfinalnoj utakmici Real Madrida protiv Juventusa? Kako će Hrvatska proći na SP u Rusiji?

Penal je dosuđen sasvim opravdano (smijeh i negodovanje jednog novinara).

Mislim da Hrvatska uvijek ima onaj labilni „ili-ili“ predznak u svim svojim reprezentativnim nastupima. Zato smatram da ćemo ili ispasti u skupini, ili doći sve do polufinala. Iako, moje je predviđanje da ćemo 70% ispasti u skupini, 30% proći jako daleko. Sve ovisi u kakvoj će formi biti Modrić i Perišić. Pogotovo je naglasak na Modriću jer je on u zdanje vrijeme stvarno daleko najbolji veznjak na svijetu i naš najvažniji igrač.

Sportinterview: Jesi li imao problem u treningu kada si usporedno trenirao trčanje i igrao nogomet?

Jednom sam ujutro išao na utrku 5 km u sklopu 5×5 lige (gdje sam skinuo svoj osobni rekord) i popodne sam imao utakmicu, gdje sam igrao 90 minuta na krilu. Tada mi je to bilo dosta dobro iskustvo. Mislim da je izvedivo prvo odraditi trčanje, pa zatim odigrati utakmicu, ali nikako ne obratno. Jasan nedostatak je to da se zbog osjetljivosti uzrokovane trkačkim treninzima uvijek osjeća blagi pritisak na tetive prilikom utakmice. Drugi je problem taj što sam se nakon nekog vremena u trčanju počeo bojati duela u nogometu, jer sam znao ako uđem u neki grublji duel, vjerojatno neću moći trenirati trčanje neko vrijeme.

Sportinterview: Smatraš li da je dobra stvar što imamo sve više škola trčanja u Hrvatskoj?

Mislim da su škole trčanja odlične za masovno trčanje. No, jednostavno taj broj već toliko raste da dolazi do zasićenja i da ih je možda i trenutno previše.

Trčanje je jedan jako jednostavan sport za kojega nitko ne treba neku posebnu poduku, no u školama je zasigurno presudan taj čimbenik društva. Samo učenje tehnika trčanja ima smisla par tjedana, a poslije je vjerojatno bitno da imate s kim trčati, odnosno da se oblikuje obveza ili navika dolaska na treninge.

Sportinterview: Što te motivira? Jesi li kad doživio razočaranje u svojem nastupu?

Grižnja savjesti od neodlaska na trening, odnosno cilj koji sam sebi zadao da neću nikad odustati. Mislim da još uvijek nisam otrčao lošu utrku. Nisam u nikakvom klubu i polažem račune isključivo samo samom sebi, tako da se trudim da idem na malo utrka, ali da na svaku utrku nastupam spreman.Također, nisam sebi zadao prevelike ciljeve, iako potajno znam što želim.

Sportinterview: Kakav ti je plan za daljnji tijek sezone?

Prvo ću u treningu odraditi Wings for life u Zadru, a onda nastupiti na Run and Trek 5×5 ligi.

Želim ovdje posebno pohvaliti to natjecanje jer za male novce trkač može dobiti jedno stvarno odlično iskustvo. Te utrke su zaista uvijek dobro organizirane i održavaju se na atraktivnim lokacijama u Zagrebu. Također nagrade su dosta dobre, druženje na razini i stvarno se vidi da to organizira netko tko istinski voli trčanje.

U svakom slučaju, ne namjeravam se još okušati na maratonskoj distanci nego odraditi možda još koji polumaraton i kraće utrke. Prva u nizu bit će vjerojatno polumaraton u Vrbovcu, pa onda deset kilometara u Karlovcu.

 

Novinari: Bruno Ribarić i Mato Šapina

 

Podijeli:
  • 57
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Odgovori