INTERVJU -DANIJEL PEČEK

Daniel Peček zanimljiv je mladi, cestovni dugoprugaš koji sa svojim konstantnim napredovanjem sve više privlači pozornost trkačke javnosti. Razgovarali smo s Danielom koji nas je malo više upoznao sa svojim trkačkim počecima i navikama.

 

Sportinterview: Možeš li se ukratko predstaviti našim čitateljima i reći par bitnih činjenica o svojem karakteru te karakteristikama koje te krase?

Zovem se Danijel Peček i zadnjih nekoliko godina usporedno studiram te radim web stranice kao freelancer. Upravo sam u zadnjih devet mjeseci završio tečaj za Android developera, pa tražim posao koji bih kroz par tjedana trebao otpočeti raditi. Inače dolazim sa zagrebačke Knežije gdje živim cijeli svoj život.
Nadalje, moja sportska priča započela je s nogometom, ali sam trenirao i neke druge ekipne sportove. Međutim, nakon nekog vremena bilo mi je sve teže naći ekipu za te ekipne sportove. Zato sam se prebacio na pojedinačne sportove, kao primjerice skvoš, a ostatak vremena sam trčao par puta tjedno blizu nasipa jer živim nedaleko. Dakle, od timskih sportova sam trenirao košarku oko dvije godine, još u Vučićima, Ciboninoj školi za djecu od 8-12 godina. Zatim, nogomet, odbojku, skvoš, kuglanje i bridž.
Kronološki gledano, s trčanjem sam započeo negdje 2013 godine. Prije svega, to je bilo samo lagano trčkaranje kao svojevrsna terapija nakon napornog dana. U tom smislu bih se „izdivljao“ pola sata, tri do četiri puta tjedno. Obično sam zimi potpuno prestajao s treningom jer mi se tada nije dalo trčati (smijeh). Naime, trčanje tada još uvijek nije bilo popularno kao danas jer su škole trčanja tek bile u svom začetku. U svakom slučaju, nije bilo toliko puno ljudi na nasipu.
Nakon toga sam slučajno na društvenim mrežama saznao za Zagreb runnerse, došao vidjeti o čemu se radi i jako mi se tamo svidjelo pa sam naposlije ostao. Počeci tih treninga bili su na Ilici, u plesnom centru do Nike dućana smo imali svoj prostor, mjesto za ostaviti stvari i presvući se. Tada smo trčali u tri grupe, podijeljene po tempu koji bi bio otprilike 6:00 za najsporiju, te 4:30 za najbržu grupu. Trčali bi ponedjeljkom i srijedom, 5-10 kilometara po centru grada i ljudi su nas još uvijek gledali jako čudno. S vremenom je dogovor s Nikeom, iz nekog razloga, propao pa smo krenuli samostalno. Treninzi su se nastavili na Jarun, u Veslačkoj, negdje od 2015. godine

Sportinterview: Sjećaš li se svoje prve utrke? Koja ti sjećanja prolaze kroz glavu iz prvih susreta s utrkivanjem uopće?

Naravno, tada se održavao Adidas kvartovski kros na Tuškancu. No, u to vrijeme nisam puno toga znao o trčanju, pa sam stao u sredinu gužve na startu pa se ispred mene smjestilo dosta sporijih trkača. Tako sam se na početku probijao kroz strašnu gužvu, a na stubama sam uglavnom hodao i gubio podosta na vremenu. Osim toga, trčao sam u pamučnoj majici te u nogometnim tenisicama. Općenito sam na svojim prvim utrkama znao krenuti prejako, pa je uvijek bilo prisutno i podosta hodanja. Jednostavno, nisam imao strukturiranih treninga, niti nekakvu primjernu kilometražu.

 

Sportinterview: Imaš li trenera ili nekoga iskusnijeg tko ti pomaže u planiranju treninga i utrka?

Trener mi je Ivan Milinković s kojim sam počeo raditi prije neke dvije-tri godine. U početku, dok sam trčao sa Zagreb Runnersima, radilo se po programu koji se pisao svaki tjedan, a bazirao se na ponedjeljku i srijedi. Ostale dane su se trčali neki lakši treninzi do deset kilometara. Isto tako, vikendom se uobičajeno radio dužinski trening na Jarunu, a u nedjelju bismo išli na Sljeme.
Kada smo počeli trenirati zajedno Ivan je bio znatno brži od mene i to mi je prilično odgovaralo. Godinu dana smo zajedno odrađivali treninge i puno sam napredovao uz njega. Početkom 2017., nažalost, počeli su problemi s ozljedama zbog kojih je morao napraviti pauzu od nekoliko mjeseci. Međutim, bez obzira na to što se ozlijedio, uvijek bih ga kontaktirao prije utrke ili treninga za neke savjete i tako je i otpočela naša suradnja. Suradnja se nastavila te smo prošle godine kao cilj stavili polumaraton ispod sat i dvadeset minuta. Tako sam počeo raditi na brzini i sve više planski ići na kratke utrke, odnosno na lige. U međuvremenu je započela i Jarunska kros liga.
Važno je istaknuti i to da nisam baš najjednostavnija osoba za treniranje jer koliko god da se pokušavam držati plana treniranja, uvijek na kraju trčim prema svojim željama. Recimo, ako neku utrku stvarno želim trčati ja ću je bez obzira na sve i otrčati, iako to možda i nije najpametnija solucija s obzirom na cjelokupni, dugoročni plan. Također, volio sam promijeniti stvari iz programa na neki način, ili bih trčao trening koji na koji sam naišao na internetu i koji mi se činio zanimljivim. Tu mi je svakako i Ivan dosta izlazio u susret jer mi je uvijek bio spreman pomoći i savjetovati me, bez obzira na to što je smatrao da taj način treniranja nije baš najpametniji. Naime, on je jako puno čitao i nadograđivao se u teorijama treniranja, pa je dio svoga znanja prenosio i na mene.

Sportinterview: Koje vrste treninga najviše voliš raditi, a koje ne preferiraš baš toliko? Radiš li kakve pomoćne treninge snage ili bicikl?

Jako volim raditi 400tke jer se nakon njih dosta brzo oporavim. Osim toga, mislim da su mi sportovi s kojima sam se prije bavio također dobra podloga za tu vrstu treninga. 200tke i 100tke jako rijetko radim, jedino u nekim kombinacijama i vezanim treninzima, ali mi baš i ne idu najbolje (smijeh). Smatram kako nemam tako dobar start niti toliko izrazite eksplozivnosti. Stoga dioničke “hiljadarke” radim uglavnom na tempu „petice“, rijetko kada nešto brže.
Isto tako, ne volim i suviše raditi duge, tempo treninge. Recimo, prije polumaratona u Požegi odradio sam Jarunsku kros ligu, te nakon toga uzeo par minuta pauze, pa onda opet trčao 30 minuta tempa na ritmu ciljanog polumaratona (oko 3:34). Doduše, nije to bio toliko težak trening, koliko mi nije odgovarao u jasnom psihičkom smislu. To se najviše ocrtalo u činjenici što sam par puta čak razmišljao i da odustanem usred treninga. Jednostavno, ne bi mi predstavljalo toliki problem da je trening čak 3 x 10 minuta u nekakvom zadanom tempu, ali me mentalno umaraju treninzi koji dugo traju i na kojima stalno gledam na sat: „koliko je još do kraja…“.
Što se tiče treninga snage, prije sam radio 15-ak minuta i to ponajviše navečer kada nađem volju, bez nekakve posebne discipline. Međutim, zadnjih dva-tri mjeseca radim treninge snage prema programu kojega mi je napisao jedan prijatelj. Tako srijedom i subotom prvo odradim trening te snagu nadodam navečer nakon trčanja. Vidim da mi je to jako nedostajalo, posebno kada usporedim napredak na nekim kraćim utrkama. Također, bicikl vozim povremeno i to poglavito na neke kratke udaljenosti.

Sportinterview: Standardno te moramo priupitati i o najboljim rezultatima po disciplinama u dosadašnjoj karijeri. Možeš li nam samo ukratko navesti one koje smatraš najvažnijima?

Peticu sam najbrže odradio na B2B utrci 16:35, što ću sada pokušati popraviti na utrci u sklopu Zagrebačkog maratona, a 10 km unutar polumaratonske utrke u Požegi 35:20, gdje sam i ostvario osobni na polumaratonu, 1:14.
Na tom polumaratonu sam baš dobro tempirao ritam i nisam imao nikakvog zamjetnog pada. Budući da je staza malo neravna, ritam mi je varirao između 3:37 i 3:31, ovisno o usponima. U svakom slučaju, uvijek je dobar osjećaju dobiti Antu Živkovića na nekoj utrci (smijeh), iako je on skroz korektan sportaš te mi je nakon utrke čestitao i bio je sretan što smo (ekipa AK Dubrovnik) bili ukupno treći na Državnom prvenstvu.

Sportinterview: Koga smatraš najvećim rivalom ili trenutnom konkurencijom na utrkama? Koje su, prema tvojem mišljenju, njihove prednosti, a koje njihove mane?

Najveći mi je konkurent, naravno, Ante Živković (smijeh). Prednost mu je ta što je još uvijek nešto brži od mene, a mana to što trči jako puno utrka.
Drugi mi je najveći konkurent Blaž Pavlic. Njegova je najveća prednost ta što ne trči toliko puno utrka i ne iscrpljuje se previše, nego ciljano bira natjecanja. Nedostatak mu je taj što još uvijek ne radi preveliku kilometražu, pa ga mogu dobiti na dužim utrkama. S druge strane, na kraćim utrkama je jako brz i puno mi ga je teže dobiti. Mislim da me je na zadnjih 2-3 kraće utrke ostavio nekih desetak sekundi iza sebe.
Sportinterview: Postoji li nekakvo mjesto u Zagrebu na kojem najrađe radiš treninge?
To je svakako Jarun jer mi je neke treninge trčati na nasipu često dosadno. Upravo mi je zbog toga Jarun idealan jer živim svega 2.5 kilometra od njega. Također, uz jedan otrčani jarunski krug, plus neki dodatci, taman mi ispadne 10-15 kilometara trčanja što je ujedno i udaljenost koju najčešće radim.

Sportinterview: Kada se može očekivati da se ozbiljno okušaš na maratonskoj utrci, razmjerno rezultatima na polumaratonu? Što misliš o ultra maratonskim natjecanjima?

Pa nisam još siguran koji bi maraton odabrao jer ih ima dosta u prvom dijelu sezone, ali su mi tada prioritetne neke druge utrke pa mi u tom terminu ne odgovara. Tako da mi za odabir preostaje samo kraj sezone. Primjerice, Ljubljanu sam dogovorio već od ranije s prijateljem da ga „pejsam“ za polumaraton, pa sam mislio dalje nastaviti i završiti maraton. Trčao sam do sada samo jedan cestovni maraton te smatram da mi na utrkama te vrste nedostaje još uvijek dosta iskustva.
Osim toga sam već trčao Čazma supermaraton, ali nisam nikad napadao nekakav „ozbiljan“ rezultat. Također sam istrčao Sljemenski maraton i još uvijek se ne pronalazim na tim dužinama. Vidjet ćemo, Zg runnersi će u 4. mjesecu ići u Rotterdam pa bih to mogao biti najbolji izbor i za mene da potpuno spreman odradim tu distancu. Iduće godine namjerava pokušati odraditi ozbiljan supermaraton u Čazmi, ali će utrke na 100 km još uvijek sačekati. Zapravo, nisam siguran hću li ikada trčati 100 km jer mi je koncepcija trčanja u krug toliko puta zamorna. Primjerice, u Sv. Martinu je jedan krug bio oko 7 km, ako se ne varam. Jednostavno, prolaziti stalno istom stazom mi je dosadno i psihički zamorno. Eventualno, u teoriji bih se okušao na onim 100tkama gdje se trči „od točke A do točke B“.
Međutim, pratio sam ovo svjetsko prvenstvo što se odvijalo u Hrvatskoj i navijao za naše. Čak je postojala ideja da idemo tamo uživo dati potporu, ali su se ispriječile poslovne obaveze. Stvarno me oduševila Nikolina Šustić i tempo s kojim je osvojila svjetski tron. Iskreno, nisam mislio da netko iz Hrvatske može tako dominantno osvojiti to svjetsko zlato.

Sportinterview: Imaš li neki omiljeni brand sportske opreme koji rado kupuješ i oblačiš?
Počeo sam s Adidasom, ali sve više i više volim izabirati Asics modele. Adidas tenisice su mi ugodno mekane i najduže traju te ću još uvijek neke treninge raditi u njima. No, u zadnje vrijeme sam testirao nekoliko modela Asics tenisica i kvalitetom mi jako odgovaraju. Također, tenisice uvrh glave plaćam 600-900 kuna jer ih prebrzo istrošim da bih kupovao nešto skuplje. Trčim 300-400 km mjesečno i iznimno mi kratko traju, pa tražim ili nekakav popust ili gledam uvijek da potražim prošlogodišnji model.
Držim da razlike u tenisicama nisu samo marketinški trik, nego postoje realne razlike i kada se puno trenira te su razlike puno uočljivije. Prije dok sam kupovao tenisice nisam obraćao pažnju na neke razlike, pa sam uglavnom uzimao one koje su mi se sviđale izgledom. Danas to više ne radim, ali volim uz ostale specifikacije još uvijek pogledati i izgled. Naime, ako već podosta novca plaćaš tenisicu, onda uz presudnu kvalitetu želiš i da bude barem malo lijepa (smijeh).

Sportinterview: Imaš li kakve ambicije prema brdskom trčanju s obzirom na se tamo puno lakše plasirati na međunarodna natjecanja?

Svakako bih se htio kvalificirati za reprezentaciju i mislim da ću uskoro početi malo više trenirati na brdu. Naveo bih ovdje da od brdskih utrka već imam odrađen Sljemenski maraton. Moram priznati da smatram kako mi je za prvi put doista solidno išlo, istrčao sam ga za 3:24. Od ove godine sam počeo više trenirati na Sljemenu te sam povećao broj treninga u Maksimiru. Također, trčim sve više trailova i to mi se jako sviđa.

Sportinterview: Kao što si već spomenuo, nedavno si istrčao polumaraton u Požegi za 74 minute. Koji je tvoj prostor za daljnje napredovanje u ovoj disciplini?

(smijeh) 75 minuta mi je bio cilj za polumaraton od početka godine i to sam mislio ostvariti na Zagrebačkom polumaraton, jer je tamo ravna staza i idealna temperatura za taj podvig. No, eto poklopilo se državno prvenstvo u Požegi i rezultat koji sam planirao na nešto zahtjevnijoj stazi.
Ako to nije neskromno reći, htio bih iduće godine polumaraton istrčati za 72 minute. E sad, do neke granice se u trčanju može jako brzo napredovati, sada je pitanje koliko su moje želje zapravo realne. Nikako nije moguće očekivati da se svake godine „skinu“ tri ili četiri minute na osobnom u toj disciplini.

Sportinterview: S kojim vrstama ozljeda si se do sad već susreo? Reci nam nešto o prevenciji kojom se služiš da bi izbjegao teške ozljede.

Mogu se do sada pohvaliti kako nisam imao gotovo niti jednu težu ozljedu. Doduše, imao sam male probleme s koljenom i nekakve jače upale mišića. To se uglavnom događalo nakon nekih bržih utrka ili pretjerivanja u treningu. Uglavnom, sve s čim sam se susreo od poteškoća te vrste, na sreću, je prolazilo uz nekoliko dana pauziranja od trčanja. Jednostavno, nisam jako sklon ozljeđivanju (smijeh). Čak se niti ne istežem prije utrka i treninga niti radim ništa previše preventivno. Znam da bih možda trebao početi raditi na tom dijelu jer svi preporučuju istezanja, ali do sad mi se to nije ispostavilo kao potreba.

Sportinterview: Do kada se vidiš u trčanju? Misliš li to pretvoriti u neki cjeloživotni sport ili ćeš se još okušavati i u drugim sportovima? Koliko ti je trčanje zapravo bitno u životu?

Teško je sada to točno reći, ali trčanje mi je toliko ušlo u naviku da teško mogu zamisliti život bez njega. Kao što sam već ranije spomenuo, trenirao sam prije kuglanje i bridž, pa ako slučajno neću moći trčati uvijek se mogu vratiti tim sportovima.
Trčanje mi je zasigurno trenutno u top pet najvažniji stvari u životu te mogu zanijekati da mi je s vremenom postalo dosta bitan dio života. Naime, ja trenutno trčim u ZG Runnersima, ali službeno nastupam za Ak Dubrovnik i u oba tima sam se podosta zbližio s ljudima. Trčanje ti brzo uđe u naviku i jako se brzo počneš družiti s ljudima koji imaju taj isti hobi. Uvijek je neka utrka ili trening na repertoaru u slobodno vrijeme, pa je teško naći vremena za ljude koji ne trče.
No, naravno ne želim da mi cijeli društveni život ovisi samo o rezultatima vezanim za trčanje, pa često znam otići na neku zabavu ili slično bez obzira na to što je utrka ili trening sljedeće jutro.

Sportinterview: Za kraj, kakav tip trkačica najviše voliš?

(Smijeh) Pa od kada trčim, sve me više privlače ženske osobe iz trkačkog svijeta. Moram priznati da su mi najugodnije trkačice s kojima mogu jako puno „brbljati“ na opuštenim treninzima jer mi tako i vrijeme brže proleti.

 

Podijeli:
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Odgovori