INTERVJU – ANDREJ STANKOVIĆ

Andrej Stanković predsjednik je šahovskog kluba “Novi Zagreb”, iskusan sportaš te veliki zaljubljenik u taj poglavito umski sport. U tom smislu polje njegovog djelovanja obuhvaća mnoge aktivnosti od kojih s najviše entuzijazma pristupa upravo upućivanju novih generacija u tajne ove plemenite igre. U ovom intervjuu Andrej nas želi upozoriti na sve prednosti vezane za treniranje šaha u ranoj dobi, na njegovu praktičnu i umjetničku stranu. Također, on nam objašnjava sve organizacijske pogodnosti i probleme s kojima se klubovi u Hrvatskoj susreću…

Sportinterview: Možete li se za uvod ukratko predstaviti i reći nešto više o svojem šahovskom putu?

Moje je ime Andrej Stanković, magistrirao sam na strojarstvu i imam titulu FIDE šahovskog instruktora. Najviše radim treninge s djecom što mi zaista pruža jedno veliko zadovoljstvo. 2007. godine smo osnovali i šahovski klub „Novi Zagreb“ u kojem trenutno obnašam funkciju predsjednika. Osim toga, član sam upravnog odbora Zagrebačkog šahovskog saveza. Na početku sam trenirao mlađe uzraste iz čistog hobija, ali je s vremenom ta priča postajala sve ozbiljnija i od početnog hobija sam napravio posao. Mogu reći da sam tek od tog trenutka počeo uživati u životu „punim plućima“, jer velika je prednost moći raditi ono što istinski voliš.
Kao klinac sam tri puta bio prvak Zagreba, od čega sam posljednje godine imao 9/9, tj. sve pobjede, što je uvijek rijetko, u bilo kojoj konkurenciji.

 

Sportinterview: Što je prema Vama ono najprivlačnije u šahu kao sportu? Zašto bi nekom roditelju preporučili da dijete upiše upravo na treniranje šaha?

Šah je jedna od igara koja je općenito u samom vrhu po igranosti u svijetu. Važno je napomenuti da je u šahu nužno osim ulaganja u razvoj uma istovremeno raditi na tjelesnom razvoju. Tako ćete u ovom sportu teško naići na pretilo dijete koje trenira i ide na natjecanja. Također, ne postoje klinci koji su dobri šahisti, a da su istovremeno loši u školi. Postoje istraživanja koja dokazuju da djeca koja treniraju šah puno lakše svladavaju prirodne znanosti, ali i jezike te ostale predmete.
Jedno vrijeme smo imali ideju da se u udarno vrijeme na televiziji (prije dnevnika) naprave kratki spotovi koji bi propagirali projekt „šaha u školama“. Spotovi bi slali poruku o tome koliko je šah poseban i dobar izbor jer je upravo razvoj inteligencije nužan za poboljšanje kvalitete života. Privlačno u šahu je upravo to što je taj sport jedna plemenita igra u kojoj natjecatelji na početku uvijek pružaju ruku protivniku kao znak poštovanja, te mu na kraju također čestitaju pružanjem ruke neovisno o samom ishodu susreta. Specifično je to što se u šahu protivnika svladava snagom vlastita uma.
Nadalje, klasična definicija govori da je šah, umjetnost i sport, ali i igra. Umjetnost je zato što svaki igrač povlači potez figurom, slično kao što i umjetnik potezom kistom teleološki dovodi djelo do njegova nastanka. Dosta djece već u ranim trenutcima prihvaća šah kao nešto više od igre. Tako primjerice klinci već u prvom razredu osnovne škole zaključuju kako žele igrati šah jer misle da time postaju pametniji, što je svakako simpatična definicija s njihove strane.
U našem je sportu velika fluktuacija djece jer ih puno upiše šah, ali ih puno i odlazi u druge sportove. Smatram kako šah ne oblikuje samo novi način razmišljanja već djeca mogu ostvariti i nekakve konkretne pogodnosti, kao recimo bodove za upis za srednju školu. Meni to kao treneru daje jedno veliko zadovoljstvo jer ta djeca uglavnom započinju dobar životni smjer, kvalitetno se obrazuju i uvijek sa zahvalnošću gledaju na to početno razdoblje natjecanja u šahu.

 

Sportinterview: U kojoj dobi je poželjno upisati djecu na šah? Što smatrate da je primarno za dobar razvoj djeteta u vrhunskog šahistu? Postoji li neka jasna korelacija između visokog stupnja inteligencije i dobrog igranja šaha?

Tu nema nekakve posebne dobne granice, ali za vrhunske rezultate je to nešto prije upisa u osnovnu školu. Međutim, u izboru između puta vrhunskog sportaša i integriranja šaha u život djeteta smatram da je prvenstvo veća korist od ovog potonjeg. Naime, velike se korisnosti za intelektualni razvoj djeteta mogu ostvariti upisom na šah i treniranju na bilo kojoj razini. Primjerice, u zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza se dosta radi specifično na formaliziranju i specijaliziranju djece isključivo na profesionalni šahovski uspjeh. Mislim da integracija šaha u neko šire, holističko obrazovanje, dovodi do života koji je uravnotežen u pravom smislu riječi. Nekada se od profesionalnog šaha moglo lijepo živjeti na ovim prostorima, ali trenutno je konkurencija tako jaka da je za većinu ljudi odricanje preveliko ako se želi postati profesionalac.
Što se tiče samog izbora između naglaska na talent ili radnu disciplinu djeteta, mislim da je tu priča slična kao u bilo kojem drugom sportu. Radna disciplina u svemu naravno ima ključnu ulogu. Imamo i primjer toga u sestrama Polgar iz Mađarske čiji je otac prije nego što su se rodile izjavio kako će one biti svjetske prvakinje i bile su (smijeh). Jako visoki stupanj nije nužna kvaliteta za oblikovanje uspješnog šahista, a u prilog tome idu i mnoga suvremena istraživanja. Jednostavno su trening i volja uvijek presudna prevaga. Trenutno radim s 250-300 djece u školama gdje mi se opetovano pokazuje kako dijete koje želi trenirati na kraju poluči i najbolje rezultate.

 

Sportinterview: Što smatrate da je specifično upravo za vaš šahovski klub Novi Zagreb?

Kao prvo, važno je istaknuti da smo mi prvi šahovski klub u Hrvatskoj čiji su seniorski članovi svi visoko obrazovani. To se dogodilo samo od sebe, odnosno nikakvom prethodnom ili posebnom selekcijom. No, velik nam je problem nedostatak stručnog kadra jer većina članova nema dovoljno vremena da se aktivno uključi u rad kluba.
Teško je reći koliko imamo članova u klubu jer smo prije dvije godine probili granicu od 100 članova što u šahu nije mala brojka, posebno ako se gleda cijelu našu regiju. Isto tako, do sada nismo dobili adekvatnu potporu saveza u bilo kojem smislu iako stalno organiziramo razne turnire. Primjerice, pet godina u nizu održavamo turnire u Brežicama (Slovenija), te jedini u Zagrebu imamo rejtingirane turnire za djecu. Dakle, razvijamo se u smjeru rada s djecom, no ponavljam, Hrvatski šahovski savez nas tu još uvijek nije adekvatno prepoznao. U ovom trenutku u klubu nas ima 70-ak, ali ako pribrojimo svu djecu koja su uključena u našu animaciju po školama, ta brojka je daleko, daleko veća.

 

Sportinterview: Možete li našim čitateljima reći točno s kojim problemima se u Hrvatskoj susreće vaš klub i Vi kao predsjednik?

Najveći problem nam je nedostatak adekvatnih prostorija za održavanje treninga i natjecanja. Prostor bi nam uvelike olakšao svakodnevno organiziranje treninga na jednoj lokaciji što nam je nužno za dobru organizaciju i samu kvalitetu treninga. Trenutno smo smješteni u prostoru mjesne samouprave Središće i moramo biti sretni što uopće imamo taj prostor. Prije dvije godine smo imali slučaj da nam je jedna politička stranka htjela uzeti termin kada su prostorije bile predviđene za organiziranje treninga. Vršili su pritisak na nas da im dopustimo organiziranje sastanka u istom terminu kad se održavaju i naši treninzi. Na kraju smo morali popustiti, ali se oni nisu nikad pojavili nakon što su dobili ono to su planirali (smijeh). Često u tom prostoru, koji dijelimo sa svima, imamo zbrku sa ostalim korisnicima tog prostora. Ako bismo eventualno imali svoj prostor, sigurno bi se povećala kvaliteta treninga i imali bi još veće mogućnosti za organizaciju raznih turnira.

 

Sportinterview: Kakvo je stanje u regiji općenito što se tiče šahovskih dostignuća?

Talent je na ovim prostorima svakako neupitan. To dokazuje i aktualni europski prvak Ivan Šarić koji je na netom završenom Europskom prvenstvu u Gruziji postao prvak. Treba napomenuti da smo na zadnjem Europskom prvenstvu čak osvojili jednu kadetsku medalju kao i Francuzi koji nekoliko puta više ulažu u ovaj sport. Zanimljivo je to da se u našoj regiji u Srbiji puno ulaže u šah, dok ostali podosta stagniraju. Sjećam se još 1987., kada sam kao klinac nastupao na prvenstvu tadašnje Jugoslavije, da su Srbi jako ozbiljno shvaćali ta natjecanja. Ja sam se odlučio doći samoinicijativno u zadnji tren jer je prvenstvo bilo u obližnjem Jastrebarskom. S druge strane, srpski predstavnici su imali svaki svoj stručni tim s tri trenera (svaki za po jednu fazu šahovske igre: otvaranje, središnjica, zatvaranje). Na kraju sam podijelio treće mjesto, ali se od tad u pristupu u hrvatskom šahu nije puno toga promijenilo.

 

Sportinterview: Kakva je budućnost šaha kao potencijalnog obaveznog predmeta u školama?

Mi smo već imali pilot projekt u osnovnim školama na području Novog Zagreba. Tu se pokazalo da je taj projekt prošao jako dobro. Također, prilikom organizacije turnira na koje dođe i do 200 djece jasno se vidi da oni vape za takvim događajima i da im se omogući da što više igraju. U svakom slučaju, u tom bi projektu trebalo napraviti puno posla i to bi bilo najbolje prepustiti stručnim ljudima. Vjerojatno bi postojalo i dosta otpora s jedne strane, jer u šahu je potrebno i razmišljati (smijeh). Postoje razni modeli u svijetu gdje se već uveo šah u škole i sigurno bi se pronašlo nešto primjereno za naše prostore. Naravno, trebalo bi prvo ispuniti osnovne uvjete jer s djecom moraju raditi osobe koje imaju dosta pedagoške istančanosti te dovoljno šahovske stručnosti

 

Sportinterview: Može li se šah primijeniti na druge sportove?

Mogu Vam to pojasniti na jednom, takoreći više filozofskom primjeru (smijeh). Goran Čolak koji je višestruki svjetski prvak u ronjenju na dah me nazvao po preporuci prije par godina i zamolio da radim s njim treninge. Tada zapravo nisam ni sam točno znao tko je on, a radio sam isključivo s djecom. Pojasnio mi je da želi naučiti bolje igrati šah upravo radi toga da bi se mogao drugačije ponašati kada zaroni u dubinu, da može jasnije sagledati situaciju, odnosno razmišljati korak unaprijed. Nadam se da su mu i ti treninzi u nekoj mjeri pomogli prilikom ostvarivanja svih tih svjetskih rekorda koji su uslijedili.

 

 

Podijeli: