Ime i prezime: Barbara Belušić
Sport: Atletika
Datum rođenja: 05.05.1981.
Mjesto rođenja: Pula
Prebivalište: Labin
Bračno stanje: Neudata
Visina: 1,60
Težina: 48-49
Najdraži film: Život je lijep
Najdraža knjiga: Mali princ
Najdraža serija: Seinfeld
Životni moto: Upornost pobjeđuje otpor, a odustajanje nikada nije izbor.
Tko je zapravo Barbara? Čime se još baviš osim trčanjem?
Zovem se Barbara Belušić, živim u Labinu, i već dugi niz godina treniram atletiku.
Posljednjih devet godina članica sam Atletskog kluba Istra iz Pule. Državna sam reprezentativka, a najveći broj nastupa zabilježila sam u disciplini planinsko trčanje (imam deset nastupa na EP i devet na SP). Za državnu reprezentaciju nastupala sam i na 5000m, krosu i polumaratonu.
Diplomirala sam financije na Ekonomskom fakultetu u Puli, a imam i diplomu Višeg sportskog trenera –smjer atletika. Trenutno sam zaposlena u AK Istra, gdje vodim djecu od 5 do 10 godina u okviru atletske igraonice. Od kada radim u Klubu, a to je nešto više od 3,5 g., preko tjedna boravim u Puli, a vikendom idem doma u Labin.
Uz dva treninga dnevno, rad u Klubu, i nemam bas vremena za dodatne aktivnosti. Ono malo slobodnog vremena što imam volim provesti u društvu meni dragih ljudi, eksperimentirat u kuhinji s nekim novim jelima, otići u šetnju, ili jednostavno odmorit.
Kako si uopće započela s trčanjem? Što te točno privuklo da ostaneš ustrajna u trčanju?
Atletiku sam počela trenirati tek kad sam krenula u 1. razred srednje škole. S obzirom da sam cijelu osnovnu školu bila u popodnevnoj smjeni, a paralelno sam pohađala i završila Osnovnu glazbenu školu, jednostavno nije bilo vremena za raniji početak. Oduvijek sam voljela trčat, utrkivati se s drugom djecom, a kako sam i u razredu bila najbrža, atletika je bila logičan izbor.
Razlog moje ustrajnosti u trčanju je u tome što ja to uistinu volim, i u tome sam se pronašla. A s obzirom da sam po prirodi uporna, kad nešto započnem onda to volim i završiti kako treba. Smatram da još nisam dostigla maksimum u rezultatima, i to je ono što me najviše motivira, da vidim koje su moje granice.
Koje su ti najdraže utrke u Hrvatskoj i zašto?
Riječki polumaraton (odlično organizirana utrka, moj prvi istrčani polumaraton bio je upravo Riječki), utrka Uljanika u Puli (najdugovječnija istarska utrka, trčanje po brodogradilištu je posebno inspirativno, domaća atmosfera), brdska utrka Visočica (volim brdske utrke takvog profila ).
Znamo da nastupaš na polumaratonima, maratonima, brdskim utrkama, krosovima? Koja ti od tih disciplina najviše odgovara, koja ti je od njih najveća ljubav?
S maratonima sam ustvari tek počela eksperimentirat tako da smo još uvijek na ‘Vi’. Posljednji maraton koji sam otrčala, onaj u Stockholmu, dao mi je naslutit da bi mi možda i oni mogli malo više prirast srcu. No, za sada su mi još uvijek draže utrke od 8 do 21km. Na atletskoj stazi mi je gušt trčat ‘cenera’, a od brdskih utrka više preferiram utrke bez tehnički zahtjevnih nizbrdica. Ipak, najdraži su mi krosevi, pa mi je žao što su kod nas zapostavljeni. Volim trčat prave kroseve, po valovitim, prirodnim stazama, a ne neke “kvazi” po hipodromima ili igralištima.
Koliko vremenski treniraš na tjednoj razini? Koju vrstu podloge (cesta, šuma, staza, brdski treninzi…) preferiraš i na kojoj najviše treniraš?
Tjedno treniram od 10-12 puta, zavisno o kojem periodu se radi. Nastojim izbjegavati asfalt koliko to mogu, premda kad sam u Puli je to dosta teško. Kad sam doma imam više izbora, pa izbor uglavnom pada na neke travnate površine ili bijeli put.
Koje rezultate bi istaknula kao svoja najveća trkačka ostvarenja?
Rezultat 35:04,03 na 10000m (s kojim sam 4. na tablicama svih vremena u HR), te polumaraton 1:16:46 (s kojim sam treća).
Što se tiče planinskog trčanja to su moji najbolji plasmani: 17. mjesto na Svjetskom prvenstvu (2013., Poljska) i 19. mjesto na Europskom prvenstvu (Turska, 2011.). To su za sada i najbolja ostvarenja jedne Hrvatice u toj disciplini planinskog trčanja.
Na koji način objašnjavaš „trkački polet“ u regiji i koja je budućnost trčanja, prema tvojem mišljenju, u Hrvatskoj općenito? Kako tumačiš porast trkačke kvalitete na dugim prugama u ženskoj konkurenciji, a stagnaciju u muškoj (ukoliko ona postoji)?
‘Trkački polet’ koji se sad događa je ustvari dobar biznis. Uglavnom svi profitiraju, od onih koji su našli motivaciju da se konačno pokrenu i počnu s kretanjem i rekreacijom, voditelja i trenera u školama trčanja, sportske industrije, fizioterapeuta, masera … svako ima korist. Za trčanje je to dobro jer se o njemu priča, trčanje je in. Ali s druge strane, taj trkački bum rekreativnog trčanja teško da će doprinijeti trkačkoj kvaliteti.
Budućnost hrvatskog trčanja bi mogla biti svjetla, ali bi trebalo prije toga nešto promijeniti. Prije svega, naći razloge zbog čega danas imamo klince koji kao kadeti ili mlađi juniori postižu odlične rezultate za svoju dob, a onda se prije kraja juniorskog staža izgube iz atletike ili više ne napreduju. Kada se za to nađe rješenje, tek onda možemo očekivati neku bolju budućnost u rezultatskom smislu. Nevjerojatno je da su se pred 30-40 godina postizali bolji rezultati trenirajući na šljaci, u neadekvatnoj opremi, sa skoro nikakvom vitaminizacijom.
Nisam sigurna zbog čega se događa stagnacija u muškoj konkurenciji. Možda je lakše nama ženama jer su uvijek tu muški koji su bolji, i koji nas na utrkama povuku, pa tako iz trke u trku i mi bilježimo veći napredak. Uz to, dosta cura ima muške trkače za sparing partnere. S druge strane, čini mi se da većina naših boljih trkača trenira sama (ili s nekima koji su slabiji od njih), pa uglavnom održavaju ono što imaju uz neka manja poboljšanja. Teško je kad si sam izvući maksimum iz sebe.
Porast trkačke kvalitete u ženskoj konkurenciji u posljednjim godinama objašnjavam i pojavom Lise Nemec, i rezultatima koje je ona ostvarila. Jača konkurencija logično potiče da se da više, jer vidiš od nekoga tko ti je tu blizu da se ipak može i puno bolje. Pa se lakše prelaze te neke rezultatske barijere koje su u glavama. Recimo, prije deset godina rezultat u polumaraton oko 1:24-25 je bio super, a danas je uglavnom teško računat na medalju s PH ako ne trčiš brže od 1:21.
Tko ti je najdraži trening partner u Istri? Koja su ti najdraža trkačka prijateljstva/rivalstva u regiji?
Prije dvije godine sam imala odličnog trening partnera u Dejvidu Koliću, ali kako on studira u drugom gradu više ne stignemo trenirat zajedno. Uglavnom treniram sama, nemam nekog s kim bih mogla trenirati s obzirom da treniram ujutro jer sam kasnije zauzeta radom u Klubu.
U ovih dvadeset godina što sam u atletici sklopila sam mnoga trkačka prijateljstva tako da ne bih ni jedno posebno izdvajala.
Kakav ti je stav o spuštanju ženske B norme za nastup na Olimpijskim igrama na 2:45? Vidiš li to kao dobru mjeru za manje razvijene zemlje ili kao loš ustupak?
Ne vidim razloga zašto bi to bilo loše. Zahvaljujući tome Hrvatska će u Riju imati dvije natjecateljice u maratonu, i to je odlična promocija za hrvatsko trčanje.
Kad se pogleda malo, to spuštanje norme motiviralo je više nas da je pokušamo ostvariti. Polovica je godine, a na tablicama sezone već sada imamo pet cura koje su trčale ove godine brže od 2:53. A tu su još Lisa i Matea, koje ove sezone još nisu trčale maraton. Nisu to neki spektakularni rezultati, ali je ipak vidljiv nekakav napredak. Mišljenja sam, ako ostanu norme u tim okvirima i za nadolazeće SP i OI, da će to sigurno pridonijeti još boljim rezultatima u ženskom maratonu. Pa možda za koju godinu budemo imali više atletičarki koje će trčat i ispod 2:40.
Poznato nam je da si ove godine pokušala ostvariti Olimpijsku normu. Otrčala si odličnu maratonsku utrku u Milanu i pokazala da Hrvatska definitivno može na tebe računati u budućnosti. Što bi za tebe značio potencijalni nastup na OI?
Ja sam tek početnik u maratonu bez obzira na dugi staž na kraćim utrkama. Milano sam otrčala solidno, ali daleko je to od onog što mislim da bih mogla rezultatski postići u maratonu. Plasman na OI je želja svakog istinskog sportaša, samo većina nas je svjesna da je to jako teško postići, pa ni ne razmišljamo previše o tome.
Da sam izborila nastup bila bi mi to na neki način satisfakcija za sve ove godine provedene u atletici. A vjerujte da je bilo puno više razloga da 100 puta odustanem za to vrijeme, nego da uporno idem dalje. I najvjerojatnije bi to bio kraj moje aktivne karijere.
S obzirom da nisam u tome uspjela, vjerojatno ću pokušati ostvariti neke ciljeve koje mislim da mogu a konkretno se tiču napretka u rezultatu u pojedinim disciplinama. Taj nekakav maksimum koji mogu ostvariti je ustvari ono što me još uvijek tjera da idem dalje.
Hrvatska ima jako dobru žensku reprezentaciju u ultramaratonskim disciplinama. Misliš li se ikada u budućnosti okušati na ultramaratonskoj distanci ili to za tebe nije opcija?
Držat ću se onoga ‘’Nikad ne reci nikad’’, ali za sada stvarno nemam ni najmanju ambiciju za neke ultra duge utrke kao što su 100km, 12h i slično. Maraton kao olimpijska disciplina za mene je vrhunac. Eventualno postoji mogućnost da nastupim na 50km.
Što možeš istaknuti kao svoju najveću životnu vrlinu, a što kao nedostatak?
Vrlina mi je upornost, a nedostatak što se opterećujem nebitnim stvarima i onda gubim bez veze energiju.
Koliko je zapravo teško uskladiti sve dnevne poslovne obaveze te usput naći još uvijek vremena za vrhunski trening i odlazak na natjecanja?
Sigurno da nije lako, ali uz dobru organiziranost sve se može uskladiti ako se to želi. Bitna je volja, jer kad ona postoji nema toga što se ne može ostvariti. Naravno, treba imati i dobro prilagođen plan treninga koji će uzeti to u obzir kako ne bi došlo do pretreniranosti.
Kako se financiraš u ova, za atletiku, nepovoljna vremena? Imaš li sponzora, koliko pomaže HAS ili nekakva druga udruga?
U pripremi za pokušaj ostvarenja norme za OI jedini koji su mi izašli u susret bili su iz poduzeća Rockwool, kojima se i ovim putem želim zahvaliti. Ostalo sam sve sama financirala, uz podršku obitelji koja uvijek uskače.
Klub uglavnom plaća državna natjecanja, ili eventualno još koju utrku ako ima novaca.
Na koji način prevladavaš teške, stresne trenutke u sportu (lošije rezultate, razočaranja, ozljede…). Imaš li kakav recept za brzo psihičko oporavljanje?
Kad ne ostvarim ono što sam priželjkivala, onda najprije iz analiziram što je dovelo do toga, da li sam negdje pogriješila, što je trebalo napraviti drukčije, da li sam možda imala nerealna očekivanja … pokušavam iz toga nešto naučiti kako se to ne bi više ponovilo. Par dana budem “u bedu”, ali ubrzo si postavim novi cilj koji mi bude motiv za dalje.
Možeš li nam reći koliko pažnje zapravo pridaješ pravilnoj prehrani?
Puno. Prehrana je značajna karika u oporavku od treninga i o njoj uvelike ovisi koliko ćeš dobro obaviti sljedeći trening. Nastojim se hraniti zdravo, ali ne ulazim u krajnost. Prednost dajem sezonskom voću i povrću, te obavezno mesu. Oslanjam se i na doma napravljene sokove od voća i povrća kojima nastojim držat željezo na potrebnoj razini, s obzirom da mi je ono dugi niz godina stvaralo probleme.
Knjiga ili dobar film (možda nešto treće)? Što te najbolje opušta u slobodno vrijeme? Kakvu glazbu preferiraš?
Kako bih se opustila, vratila izgubljenu energiju, riješila stresa prakticiram svakodnevno jednu vrstu meditacije koja mi puno pomaže.
Naravno, volim pogledat i dobar film, pročitat zanimljivu knjigu, bit u prirodi i fotografirat, surfat internetom… Opušta me i radit kolače (makar ih izbjegavam jesti) ili kuhat nešto za meni drage osobe…. Ovisno o raspoloženju mogu slušat sve i svašta, ali nikako “cajke”.
Koja ti je najdraža trasa za trčanje u Istri? Slušaš li glazbu dok trčiš?
Park skulptura Dubrova kraj Labina i dolina rijeke Raše moja su najdraža mjesta za trening. Nikad ne slušam glazbu jer smatram da kad radiš trening trebaš biti koncentriran na to što radiš, osluškivat svoje tijelo. Uostalom, ni na utrkama to nije dozvoljeno. S obzirom da često trčim na osamljenim mjestima onda volim biti na oprezu, i pratit situaciju oko sebe. Slušalice bi tu bile samo smetnja.
Imaš li kakve rituale prije početka utrke ili natjecanja?
Volim biti sama (ili pak s nekim tko ne priča previše) da se mogu u miru koncentrirat na utrku, napravit zagrijavanje i vježbe za koje vjerujem da će mi omogućit da što spremnije uđem u utrku. Dovesti misli u red, iz vizualizirat još jednom utrku.
Nekakva poruka za kraj? Imaš li kakvu krilaticu koja te motivira?
Kao poruka za kraj može poslužiti krilatica koju imam napisanu na zidu pored kreveta:
‘Većinu važnih stvari na svijetu postigli su ljudi koji su pokušavali i kad nije bilo nikakve nade da će uspjeti.’