Predstavi nam se ukratko. Tko je zapravo Bojana?
Ja sam Bojana Bjeljac iz malog mjesta Novi Grad u Bosni i Hercegovini. Rođena sam 10. aprila 1989. godine. Bavim se najtežom atletskom disciplinom, a to je maraton. Dvije godine za redom sam prvakinja države u polumaratonu. Tri godine uzastopno branim titulu najbolje sportistkinje svog rodnog grada.
Opiši nam svoje atletske početke i što te nagnalo na ulazak u atletiku i ostanak u istoj?
Oduvijek sam voljela sport i aktivan život, a trčanjem sam se počela baviti prije 3 i nešto godine, ali ne naročito ozbiljno. Trčala sam rekreativno, i to najviše po 5 kilometara dnevno. U tom rekreiranju uz cestu me sreo prijatelj dok sam jogirala i pitao da idem s njima na trku u Zagreb od 7,5 kilometara. Trka se trčala oko Jaruna. Tada sam se zarazila trkačkim ludilom i trkama. Odmah nakon mjesec dana mog rekreacijskog trčanja sam trčala svoj prvi polumaraton 1.42, a ubrzo nakon toga i maraton bez ijedne dužine, bez ikakvog plana i dionica. Prvi maraton sam trčala 3.55. To su bile moje prve trke i odmah sam zavoljela cestovno trčanje. Bez škole atletike, bez ikakve postave, bez temelja. Nisam imala brzinu, samo veliku volju i želju za trčanjem. 2013. godine sam trčala puno maratona i trka bez konkretnog cilja. Niko me nije trenirao sve do trenutka dok nisam srela svog trenera koji mi je objasnio suštinu treniranja. Da moji maratoni nemaju smisla, da nije dobro toliko maratona trčati svaki vikend. Najbrži maraton te godine sam trčala 3.11 u Ljubljani. Tada sam počela trenirati malo ozbiljnije. Nažalost, tijelo nije moglo da zaboravi šta sam mu sve priuštila sa preko 10 maratona u godini dana te su me povrede stizale svakih par miseci. Uvijek nakon povrede se kreće od nule i ispočetka. To je veliki stres za svakog tko puno voli da trči i ko se trudi maksimalno za svoj rezultat. Niti dan danas nisam uspjela spojiti godinu dana treninga u kontinuitetu, a da me ne uspori povreda. Iz svake povrede sam nešto novo naučila. Npr. gdje su mi slabe tačke, na šta trebam da obratim pažnju u budućnosti. Poslije kiše dođe sunce tako da sam i ja uvijek poslije još jača i to me nikad neće slomiti i natjerati me da odustanem ili prestanem sa atletikom.
Kakav je status atletiku u Hrvatskoj i BiH po tvom mišljenju?
Status atletike nije sjajan ni u Hrvatskoj ni u BiH, ali je dosta bolji u Hrvatskoj. Smatram da bi se trebalo više obraćati pozornost na atletičare koji se profesionalno bave atletikom i omogućiti im se što bolji uslovi za treniranje.
Smeta li ti medijska zapostavljenost atletike?
Atletika je kraljica svih sportova. Naravno da mi smeta kad se stavlja u drugi ili čak treći plan, a o svim drugim sportovima se priča i ulaže u njih što i nije baš korektno. U atletiku se najmanje ulaže, a ne znaju koliko nam je teško trenirati i niti ne pitaju da li imamo uslova za trening i kako se osjećamo, posebno u zimskom periodu priprema.
Tvoja prva utrka?
Moja prva utrka je bila we run Zagreb 7,5 km 2012 godine.
Kakvi su ti planovi za ostatak sezone?
Planovi za ostatak sezone su mi da kvalitetno treniram, čuvam se povreda i spremim jedan dobar polumaraton i maraton za jesen.
Gdje planiraš “uhvatiti” olimpijsku normu?
Da li ću uhvatit normu ili ne vam ništa ne mogu reći osim – nikad se ne zna.
Koji su ti planovi za budućnost?
Plan u budućnosti mi je biti dobra, brza maratonka te trčati ispod 2 sata i 40 minuta i naravno trenirati atletiku.
Možeš li nam ukratko nabrojiti svoja najveća sportska dostignuća?
Moje najveće sportsko postignuce je bilo nedavno, 24. aprila 2016. maraton u Cirihu koji sam istrčala za 2.48.17. Po jako ne uslovnom vremenu kiši, ledu i temperaturi ispod nule. Isto tako mogu izdvojiti svoj najbrži polumaraton koji sam trčala u Zagrebu na Zagrebačkom proljetnom polumaratonu u martu mjesecu 1.19.09.
Koliko pažnje polažeš pravilnoj prehrani?
Na prehranu dosta pazim, maratonke moraju biti vitke da bi lakše trčale tako da izbjegavam kruh te se trudim jesti domaću ne prskanu hranu. Jedem puno voća, povrća i naravno adekvatnu vitaminizaciju koja je svakom ozbiljnijem trkaču jako potrebna. Nisam izbirljiva jedem sve, i to uprkos strogom režimu ishrane i dalje mi je omiljeno piće coca cola i omiljena slastica čokolada, slaba sam na to.
Jesi li imala sportskog idola u djetinjstvu?
Nisam imala nekog posebno idola u mladosti ali sam uvijek voljela gledati atletiku na tv-u kao mala, to me privlačilo i zanimalo.
Što možeš istaknuti kao svoju najveću životnu vrlinu?
Moja najveća vrlina hmm ima ih više izdvojila bih upornost, posvećenost i ljubav prema onome što najviše volim da radim, a to je trčanje.
Kakve dečke voliš?
Volim dečke koji imaju razumijevanja za sport kojim se bavim, tražim onoga koji može da razumije koliko vremena posvetim treningu i naravno da mi bude podrška. Meni se lično cijeli svijet vrti oko trčanja pa ne tolerišem dečke koji me ne razumiju.
Voliš li izlaziti?
Volim izlaziti, ali trenutno mi to nije zanimacija radije treniram. Svakako dobro dodje izlazak sa prijateljima za opuštanje od stresa i napornih treninga .
Neka poruka za kraj?
….. Željela bih svima poručiti da rade uvijek samo ono što vole i da nikad ne odustaju. Lijepo je baviti se fizičkom aktivnošću kako rekreativno tako i profesionalno. Na ljudima je da odluče da li žele da idu u korist zdravlja i ljepšeg života. Moja poruka; kada bi svi znali koliko energije, truda, muke, odricanja, suza, stresa, ljubavi i ponavljanja treba da bi se istrčao dobar rezultat onda bi svako dobro i brzo trčao bez da išta poduzme, trčanje je lako, a trčati brzo je umjetnost.
Htjela bih još da spomenem neka imena za moj intervju, najviše da se zahvalim treneru Borisu Smičiklasu koji je osmislio moj program i plan treninga, mom najboljem sparing partneru Dragi Paripoviću koji je sa mnom radio dionice i vukao me na treninzima i učio o trčanju te najplemenitijem i najboljem fizijatru na svijetu Zoranu Filipoviću koji mi je uvijek nesebično pomagao kad bih se preforsirala u trčanju.