1. Dragane reci nam nešto o svojoj trenerskoj filozofiji i organizatorskim sposobnostima po kojima si poznat u Hrvatskoj, ali i u cijeloj regiji.
Nisam trener u pravom smislu te riječi, nisam se školovao za to, čak niti naslijedio znanje od nekog tko je trenirao mene, već sam u to sve skupa ušao iz potrebe da u klubu imamo „nekoga tko se u to kuži“. Ima tome već više od 20 godina od kada sam počeo oko sebe okupljati male grupice od 5-6 trkača i svi bi radili po programima koje bih slagao i tako smo se igrali dugoprugaškog trčanja, bez nekih pretjeranih trenerskih, a bogami ni trkačkih ambicija, jednostavno nas zabavljalo da treniramo sustavno. Vjerojatno bi to ostalo tako sve do danas, da 2001. godine nije u grupu došla Veronika, koja je bila strašno talentirana za naše pojmove. Prvo sam je vodio kod par vodećih atletskih trenera tog doba koje sam poznavao da dogovorimo suradnju, međutim ništa nas od toga nije uvjerilo da je to pravi put, i onda je neko rekao „ajd se ti primi toga“, i tako je počelo. Njezin napredak je bio nevjerojatan, nakon manje od 3 mjeseca treniranja u našoj grupi je već išla 5km za 18:45, polumaraton 1:26 i maraton 3:06, a sljedeće godine je nakon svoje prve zime bila pravi hit na hrvatskoj trkačkoj sceni, gdje je pobijedila na 25 trka, od 26 koliko je nastupila.
Uskoro nam se pridružila i Antonija, pa Tomislav i Hrvoje, i svi su vrlo brzo postigli odlične rezultate, pogotovo u maratonu (Antonija 2:53, Tomislav 2:43, Hrvoje 2:33), i tako sam nabrzinu stekao nekakav status proizvođača dobrih maratonaca, kojeg su poslije potvrđivali i ostali koje sam na ovaj ili onaj način trenirao/savjetovao, a tu se skupilo čak 8 državnih prvaka u maratonu, 5 muškaraca ispod 2:40 i 4 žene ispod 3:00, što je nekakav rezultatski ekvivalent. Ta brojka bi bila i veća da mi svi (osim jednog) nisu bili u radnom odnosu, što direktno podrazumijeva polovičan pristup jer im takav angažman onemogućava više treninga, tj. višu kilometražu, a to je ipak temeljna postavka svakog dobrog maratonca, u biti ono ključno što ga izdvaja od ostalih. Trenutno imam 9 kategoriziranih sportaša (dvoje prve, jednog druge, dvoje treće i četvoro četvrte kategorije), a do sada je u suradnji samnom ukupno 287 trkača završilo maraton, i taj broj se povećava iz trke u trku jer stalno u klub i školu dolaze novi budući maratonci, i do kraja ove godine ta brojka će prevaliti 300!
Nekakve velike filozofije tu nema, najbitnija stvar je da razumiješ proces stvaranja trkača, da razmišljaš puno vremena unaprijed i da radiš u skladu s time, da znaš kada što treba ili ne treba raditi, da si svjestan periodizacije u svim njezinim segmentima – malim, srednjim i velikim ciklusima i da znaš točno što i koliko treba raditi u svakom od njih. Isto tako, važno je da sve to skupa znaš primijeniti direktno na terenu, da znaš reagirati kad vidiš da uvjeti ne odgovaraju onome što si smislio i da u jednom dužem vremenskom periodu omogućiš što više korisnih, a smanjiš broj beskorisnih i štetnih treninga, a njih uvijek ima. Ipak, možda i najvažnija stvar u cijeloj priči je da svojim trkačima preneseš onu čistu ljubav prema trčanju, jer bez nje je ionako sve manje/više uzaludno.
Ako bih u najkraćim crtama okarakterizirao svoj stil pripremanja, onda bih ga sveo na dvije stvari: fokus na dužinskim treninzima (ali u mnogo različitih varijanti), te kombiniranje različitih tempa na intervalnim treninzima, uz konstantnu raznovrsnost. Većinu treninga sam smišljam i nigdje ih se ne može naći po knjigama i Internet programima. No, kad znaš što želiš postići i kad znaš način, onda je najmanji problem smisliti odgovarajući trening, pogotovo ako nisi oivičen nedostatkom mašte.
Moj prijatelj Toma (veliki trener, još veći trkač) kaže da mnogi vole da ih treniraju tzv. treneri-dreseri tvrdog kova, međutim, ja sam dijametralna suprotnost tome. U početku, prvih godinu/dvije puno pričam s trkačima o treninzima i prenosim ono što znam, a dalje, kad nauče osnovne principe, nitko im ne može biti bolji trener od njih samih, kao što im nitko ne može biti bolji doktor za ozljede. Kasnije to prelazi samo u konsultacije, povremeno hrabrenje, ukazivanje na nepravilnosti i planiranje natjecanja. Isto tako, za razliku od drugih trenera, hrabrim ih i guram ka ultri, planinskom trčanju, trailu i ostalim alternativnom atletskim pravcima, smatram da je atletika kao sport imala sreću da se može razvijati u raznim smjerovima, čime je dobila na masovnosti i popularizaciji.
Jedan drugi Janković, ali onaj Zoran iz Kule, velika trkačka legenda u Srbiji s 40-ak godina aktivnog trkačkog staža mi je jednom prilikom rekao: pratim te, dobar si, ne uništavaš svoje trkače! Još uvijek nisam dobio bolji kompliment i mislim da ne bih imao ništa protiv da na mom nadgrobnom stećku piše „Ovdje leži Dragan Janković, čovjek koji je volio pivo i nije uništavao svoje maratonce“
Što se tiče organizacije, tu je odgovor prilično jednostavan i kratak: čista stvar iskustva, bio sam na mnogim odlično i očajno organiziranim natjecanjima, i na svima se može nešto naučiti – kako raditi i kako ne treba raditi. Imam i tu sreću da sam oko sebe okupio dovoljno kreativnih i praktično pragmatičnih ljudi koje vole, hoće i mogu sve dobre ideje smisliti i realizirati. I tu je isto tako presudna ljubav i entuzijazam, tj. želja da se ljudima koje dolaze na naše trke pokaže da su naše staze, majice, medalje, ideje najbolje, da se vidi da tu ima nešto više od pukog natjecanja. I da svi nakon naših trka odu svojim kućama zadovoljni. Jedna stvar mi je uvijek na pameti prilikom organizacije, a to je kako će našu trku doživjeti netko kome je to prva trka, da li će poslije toga reći „nikad više, ovaj svijet nije za mene“ ili „u jbte, pa ovo je super, kad je sljedeća trka, jedva čekam sutrašnji trening“.
2. Koliko dugo postoji AK Sljeme i kako je klub nastao (zapaženi rezultati i koje utrke organizira i po čemu su zanimljive)?
Atletski klub Sljeme postoji od zime 2001/2002. Dvije godine prije toga je nas nekolicina zaljubljenika u trčanje po Sljemenu organiziralo prvi Sljemenski maraton, a zimske dužine smo često u to doba peglali na stazi Jaskanskog polumaratona (u kontra smjeru), skupa s Pegijem i njegovim Jastrebima. Nakon jedne od tih dužina smo, ispijajući piva u jastrebarskoj knjižnici, odlučili osnovati klub, i već na prvoj proljetnoj trci 2002., na polumaratonu Pašman, smo nastupili pod tim imenom (Kiki, Veca, Žana, Džomba i ja).
Do sada su naši članovi osvojili 67 medalja na raznim pojedinačnim državnim prvenstvima, na ekipnim prvenstvima smo se pak 74 puta penjali na pobjednička postolja (od čega 25 puta bili klupski prvaci), ali ispred svega stavljam prošlogodišnje medalje s globalnih prvenstava u ultramaratonima na 100 i 50 kilometara. Veronika i Antonija su osvojile brončanu ekipnu medalju na europskom prvenstvu na 100km, a Antonija i Nikolina zlatnu na svjetskom prvenstvu na 50km. S te 4 medalje smo lani, statistički, bili najuspješniji hrvatski atletski klub, svi ostali su uzeli manje!
Naše trke su, prije svega Sljemenski maraton, oko kojeg je i počela sva ta priča o Atletskom klubu Sljeme, zatim Savski Hendrix polumaraton, Noćni maraton, brdska trka Boroša, povremeni 12-satni ultramaraton Forrest Gump, te naše sezonske sljemenske lige – ljetna Puntijarka i zimski Lagvić. Sva ta natjecanja su lani zabilježila svoje rekorde po broju učesnika, zahvaljujući odličnoj organizaciji, neobičnosti, lijepoj tradiciji, ali i općem porastu broja trkača u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj, za kojeg smo opet, po mom skromnom sudu, ipak mi najzaslužniji, kao začetnici fenomena škole trčanja, koji je odigrao ključnu ulogu u omasovljavanju i općem senzibiliziranju nacije ka trčanju.
3. Koliko mi je poznato Vaš klub organizira i školu trčanja – recite mi nešto više o tome.
Naime, godinama je po trkačkim kuloarima kružila fama o jedinim organiziranim trkačkim treninzima u Zagrebu, gdje se znalo skupiti i po 50-ak ljudi, a to su bili treninzi Sljemenaša kod famozne Kapljice (spomenik na nasipu). Vremenom su za njih čuli i počeli dolaziti i potpuni početnici koji nisu bili u stanju pretrčati gotovo ništa, a htjeli bi trenirati, maltene s najboljim trkačima u Hrvatskoj. Tako se stvorila potreba, ali i ideja o školi trčanja za potpune početnike koji kreću od nule. Razrađen je program hodanja i trčanja, pronađen je i sponzor i pokrenuli smo tada prvu Adidas školu trčanja, a odjek je bio van svih naših očekivanja. Nakon pola godine smo promjenili sponzora i od tada se naša škola zove Brooks Running Team, a poplava trkačkih škola se uskoro proširila po cijeloj zemlji, pa čak i van nje, u skoro svim susjednim državama. No, osnovni koncept iz te prve sezone je i dalje kamen temeljac svih novonastalih škola. Danas imamo more trkača, bezbroj trenera, a trkačka industrija konačno i kod nas trlja ruke.
4. Kako si se zainteresirao za ultramaratone koji sve više postaju hit u našoj regiji?
Interes za ultru datira negdje sredinom 90-ih, kada smo organizirali u Maksimiru prvi 12-satni ultramaraton Forrest Gump, koji je okupio nekih 30-ak avanturista, ali i jednu pravu ultrašku legendu Dušana Mravljea, koji je naravno i pobijedio na tom prvom izdanju. Održane su još tri trke i onda se ugasilo jer je broj učesnika rapidno pao na brojku ispod 10. No, desetak godina kasnije smo se odlučili ponovo revitalizirati tu priču, obzirom da je usmena predaja ipak preživjela, pa su mnogi tražili da je obnovimo. Već na prvom obnovljenom izdanju je Veronika postigla fantastičan rezultat (125km) i pobijedila sve muškarce u trci, i odmah smo znali da to ima međunarodnu vrijednost. Dvije godine kasnije je nastupila i Nikolina Šustić s još boljim rezultatom (130km), a doprla je i vijest da je Marija Vrajić otrčala u Belgiji fenomenalnu stotku. Brzo smo zbrojili dva i dva i shvatili da Hrvatska ima fantastičnu generaciju ultrašica i da se moramo okušati na internacionalnom planu i nešto po tom pitanju napraviti na jednom od narednih svjetskih ili europskih prvenstava. U međuvremenu smo, u suradnji s HUCIPT-om i Hrvatskim atletskim savezom, ugurali 100km u službeni program državnih prvenstava ravnopravno sa svim ostalim atletskim disciplinama. I to je to, sjeme je proklijalo i danas imamo respektabilan ženski ultraški tim, a naši najbolji maratonci su počeli ozbiljno razmišljati i pripremati se za stotku. Kulminacija svega bi se trebala dogoditi u jesen 2018. kada bi, po svemu sudeći, mogli dobiti organizaciju Svjetskog prvenstva na 100km, u Svetom Martinu pokraj Čakovca, a predigra bi trebala biti ove i sljedeće godine na istoj stazi kao državno prvenstvo.
5. Koliko se toga promijenilo u rekreativnom trčanju od tvog ulaska u trčanje?
Promjene su zaista velike. Prije nekih 20-25 godina svi smo se međusobno poznavali, trkači iz cijele Hrvatske, bilo nas je jedva stotinjak. Imali smo 3-4 trke godišnje i po par mjeseci smo se pripremali za jednu od njih. Na maratone se išlo isključivo van zemlje i to malo dalje, jer nije bilo ni zagrebačkog ni ljubljanskog. Zimske baze su bile prilično osamljene, danima nebi nikoga sreli na nasipu, a sada u jednom popodnevnom satu uz Savu protrči barem 500 trkača! Na našim treninzima ima više ljudi nego svojevremeno na trkama, i to onim masovinijim. Internet je odigrao važnu ulogu u tome, informiranost se digla na jedan posve drugačiji i daleko viši nivo… mailing liste, online prijave, uplate, blogovi, web-stranice raznih trka, klubova, trkački portali, sve su to pogodnosti koje su se desile s kraja prošlog i početka ovog stoljeća. Prije toga bi išli vani na trke, tamo bi kupovali opremu i knjige, a sa sobom dovlačili hrpu propagandnog materijala koje bi poslije danima pregledavali, dok ih danas odmah iz startnih paketa bacamo u smeće
6. Što je, po tvom mišljenju, bio najvažniji momenat u omasovljavanju trčanja na ovim prostorima?
Dvije stvari: škole trčanja i promjena društvenog uređenja. Radi se i sjedi više nego prije, život je postao sve više sjedalački, što stvara potrebu za aktivnom ravnotežom, a rekreativno trčanje se tu nudi kao najjednostavnije i najkonkretnije sredstvo.
7. Zašto po tvom mišljenju širina trkačkog pokreta još uvijek nije donijela paralelni rast kvalitete?
Ne bih se u potpunosti složio s pitanjem, dapače. Izostanak kvalitete se desio samo kod muškaraca, dok s druge strane, kod žena imamo nevjerojatnu rezultatsku renesansu. Ovog trenutka imamo jednu svjetsku maratonku (Lisu Nemec) i još dvije cure s olimpijskom normom (Marija Vrajić i Matea Matošević), koje će nastupiti ovog ljeta u Riu, ali tu je još 7-8 cura koje su od te norme udaljene manje od 8%, što je sve samo ne nedostižno (Nikolina Šustić, Barbara Belušić, Dubravka Vešligaj, Jasmina Ilijaš, Veronika Jurišić, Antonija Orlić, Ingrid Nikolesić, Bojana Bjeljac), i skoro sve te cure su isto tako u punom radnom odnosu, i hipotetski, s jednom do dvije neradne godine, svaka od njih se vrlo lako može spustiti unutar norme. Ako tome dodamo da nam čak 4 cure (Vrajić, Šustić, Jurišić, Orlić) imaju vrhunsku A-ultrašku normu za 100km (ispod 8:30), onda je jasno da je žensko cestovno trčanje maratona i ultramaratona trenutno daleko najjači segment hrvatske atletike, mogao bih reći i hrvatskog sporta općenito. Da bi bolje shvatili, ekvivalent naših maratonki bi bio kao da u muškoj konkurenciji imamo jednog maratonca ispod 2:10, pa dvojicu ispod 2:20, plus još osmoricu ispod 2:30! A nažalost, nemamo ništa od toga. Disrazmjer je toliki da ne nudi ni jedan logičan odgovor zbog čega je tako. Jedino, koliko/toliko objašnjenje leži u činjenici da sve te cure treniraju muški treneri
8. Koja ti je najdraža trasa za trčanje u Zagrebu ?
E, ovaj odgovor bi mogao potrajati. Zagreb vrvi fenomenalnim trkačkim terenima s bezbroj staza. Po savskom nasipu, u dijelu od Podsusedskog do Domovinskog mosta, što smatram okvirom grada, obostrano ima 48 kilometara izvrsnog terena, od čega je petina kompletno osvjetljena po noći, Maksimir ima u zbroju preko 50 kilometara raznih staza/ica, dok je Sljeme umreženo s 200-tinjak kilometara označenih i neoznačenih planinarskih puteva, idealnih za trčanje, obzirom da Medvednica nije krševita i sve staze su iznimno kvalitetne. Uz te bisere, dodao bih još Jarun, Dotrščinu, Sesvetsku šumu i Bundek.
Osobno, imam neke svoje (pri)gradske favorite, poput ringišpila u Dotki, kruga oko jezera Savice i maksimirske sedmice, međutim, sve moje najdraže staze su na Sljemenu: Leustek (14), Bikča (18), Bažulovka (12), HPD-jka (52), Mrcina (13+1), Omladinska (1), Erber (40), zatim osmica od Grajfovih do Ponikva, devetka od Risnjaka do Talana i sjeverna staza (39) od Hunjke do Činovničke.
9. Kakva je tvoja projekcija razvoja trkačkog pokreta u Hrvatskoj?
Nemam pojma.
10. Kako se klub financira u ova krizna vremena? Ima li pomoći države ili sve ovisi o entuzijazmu pojedinaca, tj. ljudi poput tebe?
Kroz članarine, školu trčanja, lige i organizaciju natjecanja. Država, naravno, ne daje ništa. Imamo dotaciju zagrebačkog sportskog saveza od cca 20-ak tisuća kuna godišnje, što nije dovoljno da se pokrije niti trećina osnovnih funkcionalnih troškova kluba (najam prostora, režije, knjigovodstvo, te članarine u HAS-u i HUCIPT-u). Međutim, vodimo kvalitetnu školu trčanja i klupske treninge, organiziramo dobra i zanimljiva natjecanja, pa sami svojim radom uspijevamo funkcionirati bez nekih većih problema. No, nije bilo to tako davno kad smo se presvlačili po gepecima iza Kapljice i jedva spajali kraj s krajem, ali se svejedno trčalo s ništa manje entuzijazma nego danas.
11. Imaš li nekakvu poruka za kraj?
Imam ih puno, sve bi mogle zvučati kao floskule, iako nisu. Ali ipak ću riskirati s jednom: Živimo nametnuti način života, maksimalno lišen slobode u kretanju i razmišljanju. Stoga, kad god možete, probajte biti drugačiji: ustanite u pola šest ujutro i dok cijeli grad spava otrčite na nasip i tamo dočekajte izlazak sunca, kad padne prvi snijeg i dok se cijeli grad stiska uz radijatore otrčite u Maksimir i otprtite par kilometara sedmice, kad je cijeli grad u tmurnoj zimskoj magli, otrčite na Sljeme jer gore je sunce, imat ćete, barem na kratko, osjećaj da ste bolji i drugačiji od ostalih, da niste u mašini i da vas boli briga za probleme i ostali svijet…