INTERVJU - MARIN KOCEIĆ - Sport Interview

INTERVJU: MARIN KOCEIĆ

Mislite da je vama teško? Probajte plivati 3,8 km, zatim voziti bicikl 180 km, a potom istrčati maraton (42,2 km). Sve to, naime, čini jedan Ironman triatlon i obična je svakodnevica za našeg sljedećeg sugovornika. Marin Koceić, 42 – godišnji Splićanin, član je triatlon kluba Swibir i atletskog kluba Solin te dugogodišnji je natjecatelj u dugoprugaškom trčanju i triatlonu. Pobjednik mnogih cestovnih trkačkih utrka, duatlona i triatlona, zadnjih nekoliko godina se specijalizirao za nastupe u dugom triatlonu, točnije onom Ironman distance gdje postiže odlične rezultate. Treći je Hrvat, nakon Dejana Patrčevića i Andreja Vištice, koji je ovu utrku završio unutar 9 sati što se smatra iznimnim uspjehom. Od značajnijih uspjeha svakako treba izdvojiti 5. mjesto na europskom prvenstvu u dugom triatlonu iz 2013.g. Nakon, za njega razočaravajućeg nastupa sredinom srpnja, na utrci Ironman serije u Frankfurtu gdje je doživio probleme s biciklom u vidu pucanja tabulara, već ove nedjelje u Walesu nada se dobrim nastupom popraviti doživljenu nepravdu. U ovom intervjuu Marin će nam, iz svog ugla, pokušati objasniti što to znači trenirati za Ironman triatlon i približiti stanje u Hrvatskoj po pitanju triatlona i aerobnih sportova općenito…

Nakon spleta nesretnih okolnosti i pucanja gume na Ironman utrci u Frankfurtu čeka vas „popravni ispit“ ove nedjelje na Ironmanu u Walesu. Koja su vaša očekivanja i kako su prošle pripreme za ovu utrku?

Da, nisam imao sreće na utrci u Frankfurtu, nadam se da je sve „loše“ iza mene i da će utrka u Walesu dobro proći. Pripreme su dobro protekle, zadnjih 6 tjedana sam kvalitetno trenirao, nadogradio sam formu volumenom za dugi triatlon,a moj trener Andrej Vištica pokazao se odličnim pri slaganju treninga.

Očekivanja su plasman u top 3 u starosnoj grupi od 40 do 44 godine te među prvih 20 natjecatelja ukupno. Ova utrka će biti u prosjeku 45 do 50 minuta sporija zbog brdovitije biciklističke staze. Nadam se da ću dobrim plasmanom napokon osvojiti slot za nastup na finalnoj utrci na Havajima 2018.g.

Osjećate li razliku u treniranju nakon navršene 40. godine života? Jeli vam je potrebno više vremena za oporavak nakon teških aerobnih treninga nego što je to bio slučaj prijašnjih godina?

Nemam problema s godinama, možda jesam malo „tromiji“, ali sama vrsta treninga za dugi triatlon je drugačija. Naime, ona ujedno uvjetuje i manji broj utrka. Prije sam imao i do 40-tak utrka godišnje, a sada sam se ograničio na 10-15. Važno je znati, a tu mnogi griješe pa i ja u prošlosti, da na dugim treninzima nema „divljanja“. Cilj je sakupiti satnicu i kilometražu, a ne forsirati i odrađivati trening kao da je utrka. Godine mi ne predstavljaju problem, mislim trenirati dokle god budem mogao, barem do 60-te. Moj jedini problem je vrijeme, malo mi je 24 sata dnevno. J

Zadnjih nekoliko godina došlo je do popularizacije trčanja i triatlona na amaterskoj razini. Postoje razne škole trčanja, triatlona i slično. Je li, po vama, triatlon i dalje „skup sport“ ? Kako se snalazite s financiranjem utrka i putovanjima?

Došlo je do popularizacije, ali ipak, smatram da se puno više populariziralo trčanje. Škole su puno toga napravile jer dolazak „stranaca“ te brzi i sjedeći način života u 21. stoljeću su učinili svoje i ljudima je potreban ispušni ventil odnosno potrošnja kalorija kako bi izbacili negativnu energiju. Stoga, danas na ulici možemo vidjeti ljude kako trče od 6 ujutro pa do pola noći.

Triatlon je uvijek bio skup sport, ali i s manje novaca može se kupiti prosječni bicikl i osigurati ostale uvjete za trening. Najbitnija je volja i želja za treniranjem jer u triatlonu, kao i u vanstadionskom trčanju, malu ulogu igra talent, a puno je važniji pravilan i kontinuirani rad.

U triatlonu sam od 2000 g., i tijekom godina vidio sam puno ljudi koji su prošli kroz ovaj sport i kroz trčanje. Napredak se ne događa preko noći, a niti u nekoliko mjeseci. Za postizanje dobrih rezultata, treba trenirati godinama.

Utrke i putovanja trenutno financiram sam. Kada sam 2013 g. bio 5. na Europskom prvenstvu, postigao sam status sportaša 1. kategorije i dobio stipendiju HOO. Međutim, već sljedeće godine promijenjeni su uvjeti i nisam više mogao primati istu. Dio troškova pokrivao sam iz nagradnih fondova utrka, ali zadnje 2 godine se to značajno smanjilo.

Uz navedenu popularizaciju aerobnih sportova, vidite li se u trenerskom poslu negdje u budućnosti?

Teško se može živjeti od ovog sporta u trenerskom poslu, možda jedino kao trener u klubu, a ja osobno nisam te struke. Iskustvom stečenim u ovom dugom periodu bavljenja sportom pomogao sam nekim prijateljima složiti plan treninga kako bi bili što bolji i ostvarili svoje ciljeve. Što će donijeti budućnost nitko ne zna, nikad ne reci nikad.

Priprema za triatlonsku utrku, a posebno za dugi triatlon, zahtjeva puno odricanja i oduzima puno vremena. Koliko vremena dnevno potrošite na trening?

Pripreme za pojedinu utrku oduzimaju puno vremena, a pogotovo ako se radi o dugom triatlonu. Stoga je važno odrediti prioritete. Mnogi to ne razumiju, ali ja treniram zato što volim ovaj sport i jedino ljubav može biti ta koja mi kroz ovoliko dugi vremenski period daje snagu za svakodnevni trening.

Nije sporno da sam na ovaj način zapostavio društveni život i odrekao se dijela prijatelja, ali to je moj izbor. U zadnjih 5-6 godina od kada treniram za dugi triatlon u prosjeku treniram 3 sata dnevno kroz 2 treninga koje obavljam prije i poslije posla. Tijekom zime tjedno provedem 16-18 sati trenirajući, a ljeti 24-26 sati, ponekad i više.

Obiteljski ste čovjek i radite puno radno vrijeme. Kako usklađujete obiteljski život i posao sa svakodnevnim treniranjem?

Možda je prije 15-tak godina to bi bio problem, ali danas se radi o uobičajenoj stvar. U kući su već svi naučeni da treniram 2 puta dnevno i ako ne odem na trening tek onda nastaju nepoznanice. Kćer Petra je zadnje 2 godine počela trenirati triatlon, tako da sada supruga i svi zajedno imamo zajednički stav o tome i ne postoje nepoznanice.

Posao je taj koji mi oduzima puno vremena, a u zadnje 3 godine prosječno 50-tak sati tjedno te najmanje svaki drugi tjedan putujem na relaciji Zagreb-Split.

Poruka za kraj?

U ovom sportu ostaju samo ustrajni i oni koji to rade iz ljubavi. Uspjeh se ne može ostvariti preko noći.

Da bi mladima približili ovaj sport potrebna je pomoć države i saveza u financijskom smislu. U suprotnom, nećemo imati veći broj djece koja će se baviti ovim sportom. A ta djeca su potrebna kako bi činila bazu iz koje će se selekcijom stvorili dovoljan broj kvalitetnih natjecatelja koji će svojim rezultatima konkurirati ne samo u regiji već i na europskoj i svjetskoj razini.