INTERVJU – MARIN KOCEIĆ

INTERVJU: MARIN KOCEIĆ

Mislite da je vama teško? Probajte plivati 3,8 km, zatim voziti bicikl 180 km, a potom istrčati maraton (42,2 km). Sve to, naime, čini jedan Ironman triatlon i obična je svakodnevica za našeg sljedećeg sugovornika. Marin Koceić, 42 – godišnji Splićanin, član je triatlon kluba Swibir i atletskog kluba Solin te dugogodišnji je natjecatelj u dugoprugaškom trčanju i triatlonu. Pobjednik mnogih cestovnih trkačkih utrka, duatlona i triatlona, zadnjih nekoliko godina se specijalizirao za nastupe u dugom triatlonu, točnije onom Ironman distance gdje postiže odlične rezultate. Treći je Hrvat, nakon Dejana Patrčevića i Andreja Vištice, koji je ovu utrku završio unutar 9 sati što se smatra iznimnim uspjehom. Od značajnijih uspjeha svakako treba izdvojiti 5. mjesto na europskom prvenstvu u dugom triatlonu iz 2013.g.  Nakon, za njega razočaravajućeg nastupa sredinom srpnja, na utrci Ironman serije u Frankfurtu gdje je doživio probleme s biciklom u vidu pucanja tabulara, već ove nedjelje u Walesu nada se dobrim nastupom popraviti doživljenu nepravdu. U ovom intervjuu Marin će nam, iz svog ugla, pokušati objasniti što to znači trenirati za Ironman triatlon i približiti stanje u Hrvatskoj po pitanju triatlona i aerobnih sportova općenito…

 

Nakon spleta nesretnih okolnosti i pucanja gume na Ironman utrci u Frankfurtu čeka vas „popravni ispit“ ove nedjelje na Ironmanu u Walesu. Koja su vaša očekivanja i kako su prošle pripreme za ovu utrku?

Da, nisam imao sreće na utrci u Frankfurtu, nadam se da je sve „loše“ iza mene i da će utrka u Walesu dobro proći. Pripreme su dobro protekle, zadnjih 6 tjedana sam kvalitetno trenirao, nadogradio sam formu volumenom za dugi triatlon,a moj trener Andrej Vištica pokazao se odličnim pri slaganju treninga.

Očekivanja su plasman u top 3 u starosnoj grupi  od 40 do 44 godine te među prvih 20 natjecatelja ukupno. Ova utrka će biti u prosjeku 45 do 50 minuta sporija zbog brdovitije biciklističke staze. Nadam se da ću dobrim plasmanom napokon osvojiti slot za nastup na finalnoj utrci na Havajima 2018.g.

Marin Koceić

 

Osjećate li razliku u treniranju nakon navršene 40. godine života? Jeli vam je potrebno više vremena za oporavak nakon teških aerobnih treninga nego što je to bio slučaj prijašnjih godina?

Nemam problema s godinama, možda jesam malo „tromiji“, ali sama vrsta treninga za dugi triatlon je drugačija. Naime, ona ujedno uvjetuje i manji broj utrka. Prije sam imao i do 40-tak utrka godišnje, a sada sam se ograničio na 10-15. Važno je znati, a tu mnogi griješe pa i ja u prošlosti, da na dugim treninzima nema „divljanja“. Cilj je sakupiti satnicu i kilometražu, a ne forsirati i odrađivati trening kao da je utrka. Godine mi ne predstavljaju problem, mislim trenirati dokle god budem mogao, barem do 60-te. Moj jedini problem je vrijeme, malo mi je 24 sata dnevno. J

 

Zadnjih nekoliko godina došlo je do popularizacije trčanja i triatlona na amaterskoj razini. Postoje razne škole trčanja, triatlona i slično. Je li, po vama, triatlon i dalje „skup sport“ ? Kako se snalazite s financiranjem utrka i putovanjima?

Došlo je do popularizacije, ali ipak, smatram da se puno više populariziralo trčanje. Škole su puno toga napravile jer dolazak „stranaca“ te brzi i sjedeći način života u 21. stoljeću su učinili svoje i ljudima je potreban ispušni ventil odnosno potrošnja kalorija  kako bi izbacili negativnu energiju. Stoga, danas na ulici možemo vidjeti ljude kako trče od 6 ujutro pa do pola noći.

Triatlon je uvijek bio skup sport, ali i s manje novaca može se kupiti prosječni bicikl i osigurati ostale uvjete za trening. Najbitnija je volja i želja za treniranjem jer u triatlonu, kao i u vanstadionskom trčanju, malu ulogu igra talent, a puno je važniji pravilan i kontinuirani rad.

U triatlonu sam od 2000 g., i tijekom godina vidio sam puno ljudi koji su prošli kroz ovaj sport i  kroz trčanje. Napredak se ne događa preko noći, a niti u nekoliko mjeseci. Za postizanje dobrih rezultata, treba trenirati godinama.

Utrke i putovanja trenutno financiram sam. Kada sam 2013 g. bio 5. na Europskom prvenstvu, postigao sam status sportaša 1. kategorije i dobio stipendiju HOO. Međutim, već sljedeće godine promijenjeni su uvjeti i nisam više mogao primati istu. Dio troškova pokrivao sam iz nagradnih fondova utrka, ali zadnje 2 godine se to značajno smanjilo.

Marin Koceić

 

Uz navedenu popularizaciju aerobnih sportova, vidite li se u trenerskom poslu negdje u budućnosti?

Teško se može živjeti od ovog sporta u trenerskom poslu, možda jedino kao trener u klubu, a ja osobno nisam te struke. Iskustvom stečenim u ovom dugom periodu bavljenja sportom pomogao sam nekim prijateljima složiti plan treninga kako bi bili što bolji i ostvarili svoje ciljeve. Što će donijeti budućnost nitko ne zna, nikad ne reci nikad.

 

Priprema za triatlonsku utrku, a posebno za dugi triatlon, zahtjeva puno odricanja i oduzima puno vremena. Koliko vremena dnevno potrošite na trening?

Pripreme za pojedinu  utrku oduzimaju puno vremena, a pogotovo ako se radi o dugom triatlonu. Stoga je važno odrediti prioritete.  Mnogi to ne razumiju, ali ja treniram zato što volim ovaj sport i jedino ljubav može biti ta koja mi kroz ovoliko dugi vremenski period daje snagu za svakodnevni trening.

Nije sporno da sam na ovaj način zapostavio društveni život i odrekao se dijela prijatelja, ali to je moj izbor. U zadnjih 5-6 godina od kada treniram za dugi triatlon u prosjeku treniram 3 sata dnevno kroz 2 treninga koje obavljam prije i poslije posla. Tijekom zime tjedno provedem 16-18 sati trenirajući, a ljeti 24-26 sati, ponekad i više.

 

Marin Koceić

 

Obiteljski ste čovjek i radite puno radno vrijeme. Kako usklađujete obiteljski život i posao sa svakodnevnim treniranjem?

Možda je prije 15-tak godina to bi bio problem,  ali danas se radi o uobičajenoj stvar. U kući su već svi naučeni da treniram 2 puta dnevno i ako ne odem na trening tek onda nastaju nepoznanice. Kćer Petra je zadnje 2 godine počela trenirati triatlon, tako da sada supruga i svi zajedno imamo zajednički stav o tome i ne postoje nepoznanice.

Posao je taj koji mi oduzima puno vremena, a u zadnje 3 godine prosječno 50-tak sati tjedno te najmanje svaki drugi tjedan putujem na relaciji Zagreb-Split.

 

Poruka za kraj?

U ovom sportu ostaju samo ustrajni i oni koji to rade iz ljubavi. Uspjeh se ne može ostvariti preko noći.

Da bi mladima približili ovaj sport potrebna je pomoć države i saveza u financijskom smislu. U suprotnom,  nećemo imati veći broj djece koja će se baviti ovim sportom. A ta djeca su potrebna kako bi činila bazu iz koje će se selekcijom stvorili dovoljan broj kvalitetnih natjecatelja koji će svojim rezultatima konkurirati ne samo u regiji već i na europskoj i svjetskoj razini.

 

Marin Koceić

 

INTERVJU: MARIN KOCEIĆ

Autor: Bruno Ribarić (Krazi Fish)

Izvor fotografija: Facebook

 

 

Podijeli:

Odgovori