Sitno brojimo do početka 67. Memorijala Borisa Hanžekovića. Pregršt atletskih disciplina jamči nam večer prepunu zanimljivih i uzbudljivih sportskih obračuna. Jedna od disciplina koja će zasigurno privući veliku pažnju je skok u vis ženskog dijela natjecanja. U opakoj konkurenciji, koja sadrži ovogodišnje osvajačice medalja sa SP u Londonu (srebrenu Ukrajinku Juliju Levčenko i brončanu Poljakinju Kamilu Lićwinko), na popisu sudionika, uz Anu Šimić, svoje mjesto našla je i mlada Osječanka Sara Aščić. Sara ima 20 godina i dvoranska je juniorska prvakinja Hrvatske iz 2016.g. Ovogodišnju sezonu obilježila je osobnim rekordom preskočivši 180 cm, a taj skok ju je svrstao među prvih 10 svih vremena u ovoj disciplini u Hrvatskoj…
Kako si se počela baviti atletikom, odnosno skokom u vis?
Atletikom sam se počela baviti u osnovnoj školi. Iako sam tada trenirala odbojku, počela sam jednom tjedno u školi pohađati školu atletike. Tamo sam se imala prilike susresti s više disciplina od kojih mi je najbolje išao baš skok u vis. Vjerojatno zato što sam bila najviša, ali i zato što sam već tada obožavala pratiti atletiku i uspjehe Blanke Vlašić pa sam se tu najviše trudila. Nakon nekog vremena dobila sam priliku sudjelovati na Nestle kupu. Pobijedila sam na natjecanju u Osijeku i plasirala se u finale koje se održalo u Zagrebu. Natjecanje je bilo jedno jako veliko iskustvo nakon kojeg sam se još više zaljubila u skok u vis i odlučila se samo njemu posvetiti. Tako sam jednoga dana samo došla na stadion, javila se trenerima i sve je počelo.
Nastupit ćeš na Hanžekovićevom memorijalu u jakoj konkurenciji. Koja su tvoja očekivanja i jesi li zadovoljna pripremama?
S obzirom na to kako je poziv na Hanžek za mene bio jako ugodno iznenađenje, nisam se pripremala isključivo za njega, ali cijelo ljeto sam trenirala i jako se dobro osjećam. Najbitnije je da nemam nikakvih ozljeda i da ću moći dati sve od sebe na natjecanju. Konkurencija je zaista jaka i znam da nisam u konkurenciji za prva tri mjesta i zato mi je najbitnije da ostvarim dobar rezultat u centimetrima, a ne u plasmanu. U svakom slučaju ovo će biti jedno jako veliko iskustvo, jer ne dobiva se svaki dan prilika da se skače s osvajačicama medalja sa SP.
Nedavno si preskočila respektabilnih 180 cm? Planiraš li taj rezultat i poboljšati do kraja sezone?
Dugo smo čekali tih 180 centimetara i svaki put kad bi se približila toj visini nešto bi se dogodilo. U planu je bilo ove godine postići taj rezultat jer je on bio norma za Europsko prvenstvo za mlađe seniore, no kako sam se u proljeće ozlijedila mislila sam da je sve palo u vodu. Ipak, nastavila sam trenirati, ali nisam se nadala baš tako dobrom skoku. Bila sam zaista van sebe kad sam preskočila 180 cm, ali sam nastavila skakati i na 183 cm. Radilo se o solidnim pokušajima iz kojih se da naslutiti da imam još koji centimetar u nogama. Trenutno ne mogu govoriti o novim osobnim rekordima do kraja sezone jer je sezona već pri kraju. Ali budući da kod mene dobri rezultati dolaze onda kad se i ja najmanje nadam, ništa nije nemoguće.
Studentica si Računarstva na Fakultetu elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija? Koliko si zadovoljna studijem i vidiš li se u budućnosti u struci ili u sportskim vodama?
Godinama sam sanjala o tome da upišem Kineziološki fakultet u Zagrebu, ali kad je došlo vrijeme za upis shvatila sam da ne mogu samo tako otići iz Osijeka. Jako sam voljela programirati u srednjoj školi tako da sam se ipak odlučila, što se obrazovanja tiče, otići u potpuno suprotnom smjeru od sporta. Fakultet zahtjeva puno truda i rada, ali uspijevam organizirati sve tako da stignem i na trening i učiti. Mislim da ću s fakultetom imati stvarno odlične mogućnosti za zapošljavanje, ali ne planiram se prestati baviti sportom. Atletika je ono što me ispunjava i to je vrijeme u danu koje imam samo za sebe. Bila bih najsretnija na svijetu kad bi znala da ću jednog dana od toga moći živjeti i potpuno se posvetiti tome. Nadam se da ću jednog dana moći barem negdje volontirati i trenirati klince te im tako prenijeti moju ljubav prema sportu.
Poruka za kraj?
Ono što sam naučila kroz ove godine koje se bavim atletikom je da nikada ne znaš što te čeka. Imala sam puno uspona i padova pa čak i trenutaka kad sam htjela odustati, ali danas sam tu gdje jesam zato što sam imala veliku podršku svoje obitelji i prijatelja i zato što sam kroz sve to naučila uvijek ostati mirne glave ma kakva god situacija bila. Ako i propustim neku priliku, loše prođem na natjecanju, nije kraj svijeta. Prilika će uvijek biti, samo treba ići naprijed.
Autor: Bruno Ribarić (Krazi Fish)