Razgovarali smo s impresivnim hrvatskim trkačem i pionirom planinskog trčanja na ovim prostorima. Ovaj gospodin još uvijek drži ponajbolje hrvatske rezultate na međunarodnim natjecanjima u planinskom trčanju. Osim toga, Željko također ima niz rekorda i kvalitetnih rezultata na utrkama raznog tipa.
Sportinterview: Za početak, možeš li nam reći nešto o svojim trkačkim početcima i atmosferi koja je vladala u tom inicijalnom razdoblju razvoja trčanja u Hrvatskoj?
Smatram da sam krenuo podosta kasno u trkačke vode, imao sam nekih 20 godina. No, atmosfera u kojoj sam trenirao u atletskom klubu Dinamo je bila takva da me je kvalitetan i brz trening brzo dizao, tako da sam se unutar par godina već pronašao na sceni kao vrlo konkurentan trkač. U vrijeme trkačkih početaka u Hrvatskoj nije bilo široke popularnosti ovog sporta. Stoga se nije moglo svugdje, niti sa svakim trenirati i tako dalje. Naime, netko se mogao prvo baviti trčanjem ili biti u nekom sportskom klubu, odnosno trenirati a ozbiljnim atletičarima koji su imali neke afiniteti, ili je to bio neki oblik rekreacije koji nije bio natjecateljskog karaktera. Dakle, počeo sam se baviti trčanjem negdje 1994-1995 godine.
Sportinterview: Poznat si u trkačkoj javnosti prije svega kao brdski specijalist. Koliko je brzo napredovao taj tvoj trkački razvoj nakon što si krenuo s trčanjem na stazi?
Nakon što sam 1994. krenuo s trčanjem na stazi, nekih 7-8 godina sam radio samo stazu. Cestovne utrke nisu bile tada u glavnom fokusu natjecanja, nego su bile planirane na kraju sezone ili kao nekakva dopuna natjecanjima. Treniralo se upravo za natjecanje na stazi i forma se tempirala za nekakva važnija natjecanja. Isto tako, brdsko trčanje u trenutku kad sam ja počinjao s natjecanjem nije uopće bilo popularno. Tek se negdje 2001. godine pojavila jedna mala inicijativa koju je pokrenuo Dragan Janković i nekoliko njegovih istomišljenika. Tako se stvorila jedna mala ekipa koja se trudila popularizirati to brdsko trčanje. Nedugo potom su se otvorila vrata i za međunarodna natjecanja, pa smo nas negdje 5-6 trkača, koji smo na stazi došli blizu svojih vlastitih limita, napravili jedan zaokret što se na kraju pokazao kao izuzetno dobar potez. Tako smo u to vrijeme počeli postizati jako dobre rezultate.
Sportinterview: Kakva su bila međunarodna planinska natjecanja u to vrijeme? Koliko vas je odlazilo na njih, kako su ti odlasci bili financirani?
To je bilo podosta komplicirano jer se iz godine u godinu mijenjao stav prema brdskom trčanju. Bilo je godina kada je savez financirao samo cestovna natjecanja, pogotovo nekakve polumaratone, svjetska prvenstva i tako. Zato se na tim natjecanjima stalno vrtjela više manje ista ekipa, Branko Zorko, Slavko Petrović itd. Onda se dogodilo da je savez počeo nakon par godina priznavati i financirati brdska natjecanja.
Sportinterview: Tvoj rezultat je bio najbolji hrvatski rezultat na svjetskim prvenstvima do prije nekoliko godina (sve do rezultata Nikole Špoljara).
Istina, ja sam imao jedno jako dobro vrijeme, ali mislim da je u tom razdoblju nešto jači rezultat istrčao Ivica Škopac. Zapravo, tu smo negdje bili po kalibru na natjecanjima te vrste. Mislim da je njegov rezultat nešto bolji, no nisam skroz siguran morao bih to provjeriti.:)
Sportinterview: Osim sjajnih brdskih rezultata bio si također rekorder na Zagrebačkoj kros ligi, a i na ljetnoj ligama „Puntijarka“ si također imao zapažene rezultate.
Istina, postavio sam rekord za koji ne znam da li ga je netko skinuo. No, u tom pogledu moram biti potpuno iskren. Živio sam blizu Maksimira i meni je ta liga na neki način bila „home run“, tako da sam na te trke dolazio potpuno rasterećen i jednostavno mi se moralo jednom poklopiti tako dobro vrijeme. To je bila 2005. godina i bio sam baš u vrhunskoj formi. Također, za taj se rezultat moram zahvaliti prijatelju Dragi Paripoviću koji je tada vukao pola utrke (jedan krug od 2200 m), i zato mi je jako olakšao posao za taj rezultat.
Osim toga, volio sam otići i na Puntijarku. Sjećam se jedne godine da je u sklopu lige organizirana baš i zasebna utrka. Tada su se na startu uz mene pojavili Nedeljko Ravić i Drago Paripović. Krenuli smo tako jako da sam pomislio: ili ćemo se raspasti ili će utrka završiti fantastično. Na kraju smo sva trojica išli brže od tadašnjeg rekorda staze.
Sportinterview: Kako komentiraš današnju mušku konkurenciju u brdskom trčanju?
Ovaj dečko Nikola Špoljar je jako dobar, no ono što je zanimljivo je to što ima značajno bolje rezultate na brdu nego na stazi. Očito je da se u brdskom trčanju baš pronašao. No, brdsko trčanje je jako specifičan način trčanja koji traži neke drugačije elemente motoričke sposobnosti. Tako ta nekakva brzina uglavnom ne igra presudnu ulogu. Kod brda naročito do izražaja dolazi visok maksimalni primitak kisika, ili još bolje maksimalni relativni primitak kisika u odnosu na težinu. Tu je onda jako bitan jedan segment, a to je odnos snage na težinu te mislim da Nikola te dvije komponente ima jako dobro razvijene. Na kraju smatram kako dobar trkač ne može u nekoj srodnoj disciplini biti loš, on može biti samo nedovoljno dobar da se s najboljima bori za sam vrh. Međutim, za dobre rezultate svakako je potrebno i dugačko razdoblje prilagodbe.
Sportinterview: Koje bi od svih tih natjecanja na kojima si nastupio izdvojio kao najdraže?
Jedno od najdražih natjecanja koje mi je ostalo u sjećanju je svjetsko prvenstvo u polumaratonu jer sam tad prvi put vidio što je to prava atletika. Tada sam prvi put vidio što znači trčati s ljudima koji idu polumaraton ispod 60 minuta. To je za mene bio strašan šok te sam nakon toga razmišljao da se čak prestanem baviti trčanjem. Ipak, shvatio sam kako su to dva potpuno različita svijeta i nisam se više uopće s tim opterećivao. Na to sam natjecanje išao s Paripovićem, Škopcem i Molnarom. Bila je to jedna “zdrava” ekipa u kojoj smo si bili potpuno opušteni. Upravo zato moram napomenuti da su treniranja i natjecanja s Dragom Paripovićem uvijek bila posebna jer je on uvijek pronalazio snagu za zafrkanciju čak i u najtežim trenutcima.
Sportinteriew: Što smatraš ključnim čimbenikom za uspjeh u trčanju?
Za vrhunski rezultat je potrebno stvarno mnogo toga. Talenat je nešto što svakako može biti presudno kada čovjek dođe na jednu visoku razinu. Dakle, bez talenta čovjek ne može biti vrhunski sportaš. Doduše, svakako može biti odličan ili dobar. Međutim, taj talent po sebi ništa ne znači ako sportaš kroz jedan duži period sistematično, planski i kontinuirano ne dođe na neku visoku razinu. Stoga najbolji sportaši moraju biti kompletni u svemu. Uza sve to za najbolje rezultate iza sportaša mora stajati kvalitetan tim ljudi (trener, zdrava sredina i okolina, podrška obitelji).
Sportinterview: Vidiš li jednog dana planinsko trčanje kao Olimpijsku disciplinu?
Bio bih stvarno sretan kad bi se to dogodilo i mislim da zaslužuje biti olimpijska disciplina. Ipak, skeptičan sam u vezi toga da će se to brzo dogoditi jer smo zadnjih 5-6 godina svjedoci toga da Olimpijski odbor pregovara s mnogim sportovima. Naime, dobar dio sportova koji se žele „ugnijezditi u to olimpijsko selo“ je trenutno medijski popularniji od planinskog trčanja. Bojim se da će trebati još dosta vremena kako bi se brdsko trčanje uvrstilo u taj najviši rang.
Sportinterview: Kako komentiraš razvoj ultramaratonske discipline trčanja i njeno naglo populariziranje u regiji?
Što se mene tiče, uži trkački krug zna da maraton i nije bio baš moja disciplina. Zbog toga smatram da je za ultramaraton, odnosno discipline preko 50 km trčanja potrebna jedna drugačija psihološka dimenzija. U tom smislu, nije dostatna samo želja za pobjedom, nego jedna velika požrtvovnost, a i samim time na neki način uništavate mogućnost ostvarivanja odličnih rezultata na kraćim disciplinama. Iskreno, jako podržavam ultramaraton i uspjeh je istrčati 100 km. No, tu također naravno nije jednako vrijedno istrčati tu distancu za 7 sati ili za 13 sati. Mislim da je s ultramaratonom najbolje početi pred kraj maratonske karijere kada su iskustvo i broj pređenih kilometara već na visokoj razini.
Sportinterview: Nakon prestanka trkačke karijere si se počeo baviti i ronjenjem. Možeš li nam nešto više reći o tome?
Ronjenje je moja druga ljubav koja je preuzela primat nad trčanjem. Ronjenje je stvarno predivan sport i biti pod vodom, uživati u podmorju je jedno lijepo iskustvo. Teško je mentalno i konceptualno usporediti ronjenje i trčanje jer prvo nije orijentirano na rezultate (kada govorio o ronjenju s bocama), te nije toliko ovisno na performanse u fizičkom smislu (brzina, snaga). To je više jedno uživanje. U ronjenju nije toliko bitan kontinuitet jer možete primjerice roniti ovaj tjedan dva puta, pa napraviti stanku od mjesec dana, ali se svejedno ne gubi puno.
U ovaj sport me uputio jedan jako dobar prijatelj koji je bio instruktor ronjenja. Naime, tijekom jedne misije u Afganistanu nam se dogodilo da nam se Toyota prevrnula u rijeci na dubini te smo bili u jednoj veoma teškoj situaciji. Nakon što smo se iz te situacije jedva ispetljati, odlučio sam da je vrijeme da upišem tečaj ronjenja. Godinama su mi rezultati u trčanju počeli padati, pa sam se nakon nekog vremena počeo sve više prebacivati u uživanje ispod vode. Iako mi je i danas trčanje od par puta tjedno rutina.
Novinari: Daniel Ćukušić i Mato Šapina