Sportinterview: Na početku, možeš li se ukratko predstaviti i reći od kuda dolaziš?
Zovem se Kristijan Rubinić, dolazim iz Okića, jedan brdoviti kraj blizu Jaske i član sam Atletskog kluba Jastreb 99 od veljače 2018. Prije toga sam trenirao u Atletskom klubu Okić kojega je osnovao Marko Valičević. Marko mi je bio prvi i do sada jedini trener i sjećanja na to razdoblje su mi uglavnom vezana na veliki napredak u rezultatima na početku trkačke karijere, odnosno sami treninzi su brzo postajali sve intenzivniji.
Naime, naš klub nije bio u sustavu HAS-a, pa nismo išli na neke jače utrke koje su bile ujedno i državna prvenstva, no u te 2-3 godine koliko sam dugo bio član Okića istrčao sam svega 2 polumaratona jer sam se većinom opredijelio za kraće utrke do 10 km.
Spomenuo bih još da sam se 2 puta pripremao za utrku „Wings for Life“ i oba puta sam se prije nje povrijedio, a veliki razlog tome su bili previše intenzivni treninzi u odnosu na moj tadašnji trkački staž. Trenutno treniram sam, a Marko trenira Ivana Dračara (AK Mladost) koji je i aktualni prvak Hrvatske u maratonu što dovoljno govori o njegovim trenerskim kvalitetama.
Sportinterview: Koliko nam je poznato, prije trčanja si trenirao nogomet. Kada je započela tvoja nogometa karijera i koliko si dugo trenirao taj ekipni sport?
Nogomet sam počeo trenirati u osmoj godini, dakle još na početku osnovne škole, u Jastrebarskom. Oni su bili jedan od rijetkih klubova koji su u toj okolini imali i podmladak. Tamo sam igrao kao limač, a nakon što se otvorila mogućnost treniranja u pionirskoj selekciji u Okiću odmah sam se radi blizine stanovanja premjestio tamo. Igrao sam u Okiću nekoliko godina pod vodstvom trenera Stjepana Puščaka, a zatim ponovno otišao u Jasku gdje sam ostao do juniora. Juniorsku karijeru sam odradio u Vinogradaru, no zadnju godinu sam se htio opet vratiti u Okić jer se tamo stvorila jedna jaka ekipa, većinom mojih školskih prijatelja.
Međutim, vodstvo Vinogradara na čelu s trenerom Braovićem nije me pustilo da odem iz kluba i tako mi je zadnja sezona prije seniorskog nogometa propala. Zbog toga, u najmanju ruku ne sportskog poteza Vinogradara, nisam imao namjeru nastaviti igrati za njih. Tako sam kasnije u Okiću odigrao i 3 seniorske sezone, do 21. godine, a usporedno s tim sam već lagano započeo i s trkačkim treningom.
Sportinterview: Kada si se napokon prebacio na trčanje i koja ti je bila prva utrka?
Prvu utrku odradio sam još u četvrtom razredu srednje škole. Naime, išao sam u Srednju školu Nikole Tesle u kojoj se timski sudjelovalo na poznatom krosu kojega organiziraju Sportske Novosti.
Stoga sam nastupio u timu s Markom Valičevićem i Robertom Režekom te smo bili prvi u ekipnom poretku u Zagrebu. Nakon toga smo izborili pravo nastupa na državnom prvenstvu u Šibeniku gdje smo završili na ukupno drugom mjestu. Počeo sam trčati zapravo na nagovor Marka koji je trenirao atletiku i usporedno s tim igrao nogomet. On je znao da ja također treniram nogomet pa me tako prvo nagovorio na spomenuti kros, a nakon toga sam počeo trčati trkačku ligu Japetić i Gović u Jaski te kraće utrke po Zagrebu i okolici.
Negdje 2013. godine sam potpuno napustio treninge nogometa i polako se preusmjerio na trčanje.
Sportinterview: Već na samom početku trkačke karijere imao si jednu neugodnu povredu. O čemu se tu točno radilo i kako si prebrodio tu početnu poteškoću?
Postoji mogućnost da je ta prva velika trkačka povreda bila zapravo povezana s ranijom povredom iz nogometa. Naime, negdje s 13 godina sam na jednoj utakmici povrijedio koljeno. Odlučio sam zato otići na tretman kod pokojnog „kostolomca“ Drage Tandarića koji je „namještao kosti“ i on je to sanirao, ali sam od tada i dalje uvijek nekako osjećao da koljeno nije potpuno zdravo.
Naime, kada sam se iz nogometa konačno prebacio u trčanje, manje su mi smetale određene kretnje jer je trčanje manje izmjenično i više se bazira na pravocrtnim kretnjama. Međutim, povećavanjem opsega treninga u trčanju koljeno je počelo jako boljeti. Tako sam već 2013. prvi puta otišao na magnetsku rezonancu gdje su mi dijagnosticirali problem skakačkog koljena. Tada sam odradio nekoliko tretmana fizikalne terapije koji su očito samo trenutno spasili situaciju.
Nadalje, nekako sam izgurao do kraja 2015., no tada je bol počela biti nepodnošljiva. Nakon još jedne magnetske rezonance koja je pokazala identično stanje kao i prvotna, otišao sam kod nekoliko najboljih kirurga u Zagrebu gdje su me ponovno slali na fizikalne terapije i nitko se nije odvažio napraviti operativni zahvat.
Napokon, nakon godinu i pol lutanja, na preporuku jedne kolegice, u travnju 2017. sam otišao kod prof. dr. sc. Miroslava Hašpla, specijalist ortoped u privatnoj poliklinici Akromion, koji je odmah savjetovao operativni zahvat, ali mi nije garantirao da ću nakon toga moći ponovno trčati. Nakon operativnog zahvata nije sve zaraslo kao što je bilo planirano, te se koljeno dosta punilo krvlju. Stoga sam morao ići na punkcije, tj. vađenje tekućine injekcijom bez anestezije.
U tom razdoblju sam često sumnjao u samu operaciju, ali nakon desetak dana u Daruvarskim toplicama dogodila se totalna transformacija noge, nakon čega sam opet mogao skoro pa normalno hodati. Tek godinu dana nakon zahvata, 2018., počeo sam lagano trenirati i ići lakšim tempom na kraće utrke, a krajem 2019. sam počeo trenirati po planu u punom opterećenju. Danas jako rijetko osjetim bol u koljenu, eventualno na neku veliku promjenu vremenskih prilika.
Sportinterview: Koji su tvoji najbolji rezultati po disciplinama koje trčiš? Koju od tih disciplina najviše voliš trčati?
Na pet kilometara imam rezultat od 15:33 min, a to sam istrčao iz punog treninga prošle godine u prosincu na West Gate božićnoj utrci. Što se tiče deset kilometara najbolji rezultat imam postignut na Holjevci početkom ove godine, 32:57 min. Njega sam jednako tako postavio u tjednu kada sam imao poprilično visoku kilometražu i nakon što sam tjedan dana prije otrčao maraton u Splitu. Na polumaratonu imam po meni do sada najvrjedniji rezultat, a to je 1:11:14 h postignut u travnju na prvenstvu Hrvatske u Čakovcu. Teška utrka zbog jakog vjetra, no svejedno sam ostvario osobni rekord pošto sam je gotovo savršeno tempirao tjednima unazad. Vjerujem da nije bilo vjetra da bi rezultat bio još „kud i kamo“ bolji.
Nadalje, najbolji maratonski rezultat 2:31:45 h ostvario sam također na prvenstvu Hrvatske u Zagrebu prošle godine, što mi je bio prvi ravni maraton u životu, a tek treći ukupno nakon brdskog Ivanec – Novi Marof i Plitvičkog maratona par mjeseci ranije. Svakako bih htio poboljšati rezultate na 5 i 10 km, ali mislim da na maratonu imam najviše prostora za napredak, a i trenutno ga najviše volim trčati. Naime, ako gledam usporedbe prema mađarskim tablicama smatram da sam već u Zagrebu mogao istrčati maraton ispod 2:30 h.
Trčao sam samo jednu utrku na stazi i to 10 000 m prošle godine u Zagrebu. Rezultat od 33:10 min i to tjedan dana nakon prvenstva države u polumaratonu.
Sportinterview: Zanimaju li te brdska trkačka natjecanja? Čini nam se da taj oblik natjecanja nije više toliko popularan koliko je nekad bio.
Rekao bih da su u zadnje vrijeme trail utrke postale dosta popularne, a klasična brdska natjecanja baš i nisu aktualna. U svojem treningu uvijek imam i one koje trčim po neravnim podlogama i brdu. Otprilike svaki drugi vikend dužinski trening trčim na Medvednici, uglavnom po stazi sljemenskog maratona.
Dakle, kombiniram dužinske treninge na cesti i brdu, te zbog toga osjećam da mi se noge nakon svih utrka puno manje umaraju. Općenito volim brdske trke, ali se nikada nisam striktno spremao za jednu takvu. Ukratko, negdje oko 90% treninga radim na cesti, na ravnom, a jednom u mjesec dana ubacujem i intervale na brdu.
Sportinterview: Ultramaraton je iscrpljujuća trkačka disciplina, ali je sve popularniji na ovim prostorima. Jesi li ikada razmišljao da se okušaš u toj konkurenciji?
Prije godinu dana rekao bih vam da me ta disciplina uopće ne zanima, ali sada sam već polako počeo razmišljati o toj mogućnosti. Međutim, mislim da sam još uvijek dovoljno mlad da najprije poboljšam ove „kraće“ discipline. Sada bih se od dužih disciplina najviše htio posvetiti upravo maratonskoj distanci.
Naime, zaslužio sam sportsku kategorizaciju po dvije osnove na Zagrebačkom maratonu. Završio sam 3. na prvenstvu države (moja prva i do sada jedina državna medalja), čime sam po plasmanu svrstan u četvrtu, te po vremenskoj normi u treću kategoriju.
Cilj je za iduće prvenstvo, koje se ponovno održava u Zagrebu, pokušati ponoviti plasman među prva tri, što nije presudno, i spustiti osobni rekord ispod 2:30 h.
Naravno, puno će toga ovisiti i o uvjetima na stazi. Npr., na Zagrebačkom maratonu sam nosio tenisice koji nisu bile za kišne uvjete, a pred kraj je počela padati kiša pa mi je postalo previše sklisko.
Sportinterview: Kako uspijevaš spojiti sve svoje obiteljske i poslovne obaveze s treninzima?
Dobio sam dijete 9.11. prošle godine i to već sada označava ulaganje puno više napora da bi se sve stiglo organizirati oko sportske karijere. Često se dižem prije 5 ujutro kako bih odradio trening, a nakon toga sam na poslu pa se po dolasku kući posvećujem obiteljskim obavezama. Svakako mi je u svemu tome najveća potpora supruga Marta jer da nema nje ne znam kako bih uopće mogao bilo što posložiti da bih mogao trenirati koliko je potrebno. Ona zna da je u vezi sa sportašem i zato imam njezinu punu potporu.
Primjerice, ako gledamo da je u godini pedesetak vikenda, ja ih gotovo polovicu provedem na nekakvom natjecanju. Osim toga, pomaže i to što ona i beba sve više idu sa mnom na natjecanja pa spajamo utrku sa svojevrsnim obiteljskim izletom.
Naravno da je često teško sve posložiti jer uvijek pokušavam provesti s njima što više vremena, a da uz to ne zapostavljam treninge. Međutim, mogu reći da su moji treninzi podređeni obitelji jer uvijek na prvo mjesto stavljam obiteljske obaveze, a treninge prilagođavam ovisno o raspoloživom vremenu i terminu koji mi preostaju.
Isto tako, jako sam zadovoljan svojim poslom jer mi šefovi izlaze u susret kad god je to potrebno i čak su mi se prošle godine sami ponudili s podrškom. Firma se zove Genera koja je u vlasništvu stranog poslodavca Dechre i jako je susretljiva prema mojim sportskim ambicijama. Kolege me dosta prate i podržavaju pa su me tako prošle godine gledali na Sportskoj televiziji pošto je bio prijenos Zagrebačkog maratona i stvarno slali veliku podršku. Također, ove godine se na B2Run utrku prijavilo preko 100 od 300 i nešto zaposlenih u firmi pa vjerujem da sam ih svojim primjerom potaknuo na trčanje.
Nadalje, nekoliko godina sam se tražio u različitim koncepcijama treninga, odnosno koliko dužinski i koliko intenzivno s obzirom na adekvatnu količinu potrebnog odmora je najbolje trenirati. Treniram svakodnevno u vrijeme baznih treninga, a u periodu natjecanja svaki drugi tjedan odlučim se na dan odmora. Recimo u tjedan dana kada radim 7 treninga od njih su 4 lakšeg intenziteta. Prije sam radio više brzih i težih treninga, ali sada vidim da mi ovaj način treniranja najviše odgovara. Tako mi u ovosezonskoj bazi kilometraža iznosi oko 130 kilometara tjedno što je i maksimum u dosadašnjoj karijeri.
Također, ove godine sam imao par prekida koji su me izbacili iz ritma; prvo mi je na kraju prošle godine iskočila navikularna kost na stopalu koja još uvijek strši, ali više ne boli, pa sam u isto vrijeme dobio Covid i imao prekid treniranja od oko tri tjedna. Kasnije sam nakon istrčanih 57 km na Wings for Life utrci u Zadru prebrzo krenuo u nove utrke i dosta jako ozlijedio mišić stražnje lože koji me 2 mjeseca udaljio od treninga. No, na greškama se uči i vjerujem da se takve duže pauze ne bi smjele ponovno dogoditi.
Sportinterview: Imaš li trenera ili sve treninge osmišljavaš sam? Koliko treninga radiš samostalno, a koliko u nekoj grupi?
Unatoč tome što imam puno raznih ponuda od klubova i trenera, te sam sa svima njima jako dobar, ipak sam prilagođavam svoje treninge. Iako mi mnogi kolege trkači govore da bi mi trener najviše pomogao na psihičkoj komponenti, osobno vidim da sam na tom polju bolje spreman nego na fizičkom. Ako dođem do granice gdje ću vidjeti da sve teže napredujem, onda ću razmisliti o tome da potražim savjet nekog iskusnog trenera.
Radim po sličnoj shemi treninga koje je osmislio Mladen Kršek. To je jedan program „treninga izdržljivosti“ koji možete pronaći na stranicama AK Dinamo Zrinjevca. Detaljan plan priprema sportaša za trčanje na srednje i duge pruge koji sam malo prilagodio svojim mogućnostima. Plan je osmišljen za treniranje trkača dva puta dnevno, što ja gotovo nikako ne mogu ispuniti.
Prije nego sam došao do ovog plana treninga iskušao sam nekoliko različitih vrsta priprema i ovaj način mi nekako najviše odgovara. Prije svega, primjećujem da se rijetko povređujem, tu i tamo neka slabija upala (osim ovog nedavnog slučaja pauze od 2 mjeseca koja se dogodi ako forsiram utrke i idem iznad vlastitih mogućnosti), pa mogu zaključiti da mi ovakav način treniranja savršeno odgovara.
Uglavnom sve treninge trčim sam. Znam odraditi nekoliko treninga godišnje u grupi, ali sam jako opterećen slobodnim vremenom i posvećen treningu koji sam isplanirao pa se drugi trkači često tome ne mogu prilagoditi.
Sportinterview: Radiš li treninge snage i koliko misliš da su ti oni bitni u trčanju?
Ovako, ja svoj trkački plan radim minimalno četiri tjedna unaprijed. Prvi tjedan radim intenzivnije, drugi tjedan je lakši, treći s najviše intenziteta, a četvrti najlakši. Kada govorim o intenzitetu referiram na kilometražu i tempo. Stoga u jednom tjednu imam, sukladno planu, dva termina po sat vremena u kojima radim snagu. Radim dosta na balans ploči, tj. vježbe ravnoteže.
Naime, na rehabilitaciji u Daruvaru sam radio na balans ploči kućne izrade kakvu se ne može kupiti u proizvodnji pa sam odlučio načiniti sličnu. Osim toga, radim izdržaje i razne vježbe snage koje mogu raditi kod kuće. Također kada malo zatopli pokušavam ubaciti bicikl, pa ne rijetko s njim odem na posao i natrag, oko 40 km, a ponekad i vikendom dodam jedan biciklistički trening.
Treninge snage smatram jako bitnima u trčanju i zato mislim da ovdje imam puno prostora za napredak jer radim možda 20-30 % od plana koji sam si zacrtao za tu vrstu treninga.
Sportinterview: Koristiš li kakve dodatke za prehranu? Ideš li na masažu ili nekakve druge vrste oporavka?
Koristim od Solgara magnezij citrat, prije spavanja, za brži oporavak tijela nakon treninga. Osim toga, nakon svakog treninga uzimam jednu mješavinu proteina i ugljikohidrata koja se zove Rego Rapid Recovery (proizvođač je Science in Sport) i nabavljam je isključivo iz inozemstva s obzirom na to da kod nas nema dobavljača. Nekad sam na polumaratonima koristio energetske gelove, ali sad ih isključivo uzimam na maratonima jer osjećam da mi nisu potrebni za kraće dionice.
Što se tiče masaže, idem otprilike jednom mjesečno na masažu kod jednog privatnog masera ili u Sportivo centar koji se bavi fizikalnom medicinom i rehabilitacijom.
Sportinterview: Koliku važnost pridaješ opremi u treningu i natjecanju? Čitaš li trkačku literaturu ili pratiš neku stranicu vezanu za trčanje?
Što se tiče opreme uvijek gledam da sam negdje u korak s konkurencijom. Naime, nekad i tih par posto utjecaja može biti presudno za postizanje boljih rezultata. Imam desetak pari tenisica, neke od njih su još spremljene i tek čekaju da budu testirane. Tenisice uglavnom naručujem preko interneta gdje čekam malo veća sniženja, pa naručujem ranije nego su mi potrebne. U prosjeku napravim oko 1000 km u jednom paru tenisica. Neke izdrže i preko 1500 km, a na nekim već nakon 500 km osjećam da su se prilično potrošile.
Ovisi o tome jesu li su to tenisice za utrku ili samo za trening. Zna se dogoditi da kroz jedan tjedan treniranja izmijenim i 3 para tenisica. U zadnje vrijeme najviše preferiram i koristim Saucony tenisice, a nakon njih volim i Adidas.
Pred kraj prošle godine nabavio sam Adidas Adios Pro 2, tenisice s karbonskom pločom u potplati i usudio bih se reći da su čak jednu razinu iznad Sauconijevih „karbonskih“. Naravno, tu se radi i o tome koliko vam određeni model tenisica odgovara, a meni su pomogle da ostvarim osobni rekord na 5 kilometara i na polumaratonu te sam se u njima osjećao stvarno fantastično.
Literaturu ne čitam, no pratim par stranica na Facebooku od kojih bih izdvojio portal „Moje trčanje“ koji stvarno ima jako dobre članke o trčanju.
Sportinterview: Tko ti je najveća konkurencija u trčanju? Koga ti je najveći užitak pobijediti?
Najveća sam konkurencija sam sebi i sebe najviše volim dobiti (smijeh). Trenutno nas ima desetak u polumaratonskoj disciplini koji smo rezultatski unutar par minuta. Blaž Car-Pavlic, Ante Živković, Antonio Đurčević, Andrej Hladnik, Danijel Peček, Ivan Bulić, i da ne nabrajam dalje, smo brzinski jako približni i teško je unaprijed prognozirati rezultat i možda sam ja samo malo odskočio u maratonskoj distanci ako gledamo državno prvenstvo prošle godine, no to naravno nije pravilo da će i ove godine biti jednaka situacija.
Polumaraton je još i zanimljiviji jer ga trče momci koji su došli iz stadionske atletike, pa je konkurencija još i veća. To su stvarno sve izvrsni trkači te gledam na njih kao zdravu konkurenciju i dodatnu motivaciju.
Primjerice, na Holjevci ove godine sam završio drugi iza Đurčevića i pri tome otrčao svoj osobni rekord. Doduše, tu utrku sam trčao neposredno nakon Splitskog maratona, ali sam svejedno zbog zdrave konkurencije došao do osobnog rekorda.
Spomenuo bih još da je trčanje, za razliku od nogometa kojim sam se bavio, sport u kojem za mene nema poraza. Ako se slučajno i dogodi neki loš dan i budem plasiran slabije od očekivanog, to mi je samo dodatna motivacija da budući nastupi budu bolji. Vjerujem da i ostali trkači imaju sličan pogled na to.
Sportinterview: Može li se nešto zarađivati od trčanja i ako ne može koja je uopće tvoja motivacija da ostaneš ustrajan?
Novac, u mom slučaju, nikako ne može biti glavna motivacija za bavljenje dugoprugaškim trčanjem. Naravno da se ne može živjeti od toga ako niste profesionalac, tj. ako nemate normu za Olimpijske igre ili velik broj sponzora. Neću reći da me ponekad nekakav novčani fond neće brže privući da nastupim na utrci i zaradim, recimo, za nove tenisice ili drugi dio opreme koji sam planirao kupiti.
Međutim, prvenstveno mi zarada nije motivacija jer radije tempiram formu i čuvam se za ciljane utrke, nego što biram neko razdoblje u kojem idem samo na utrke koje imaju nagradni fond da bih nešto zaradio od njih. Općenito novčane nagrade pokriju malen dio troškova za samu utrku, a bez nekih dodatnih prihoda (stipendija, sponzori i sl.) si uvijek u minusu, a da ne govorim za trkače koji ne završavaju na postolju. Vjerujem da gotovo nijednom trkaču u Hrvatskoj novac nije glavna motivacija za bavljenje trčanjem, nego želja za pomicanjem vlastitih granica i nekakav osjećaj ispunjenosti postignutim ciljevima.
Postoji par utrka godišnje koje su mi posebno drage i na koje vrlo rado dolazim od svojih početaka osim ako se ispriječi ozljeda ili neko prvenstvo. Neke od njih su Wings for Life, Jaskanski polumaraton, Zagrebački noćni cener, itd.
Sportinterview: Kakvi su ti planovi za ostatak sezone, na kojim utrkama planiraš nastupati?
Svakako sam cijele sezone manje opterećen s ciljevima nego što je to bila prošla. Kao što sam već spomenuo, prošle godine sam osvojio medalju na državnom prvenstvu u maratonu što bi bilo lijepo ponoviti.
Budući da sam se tek oporavio od ozljede, a prvenstvo države u maratonu je 02.10., to će biti vrlo teško, no mogu obećati da ću dati sve od sebe. Imam namjeru nastupiti na Varaždinskom polumaratonu koji će biti test utrka za ZG maraton, a kasnije još na prvenstvu države na 10 km na cesti u Benkovcu, prvenstvu u planinskom trčanju u Solinu i eventualno nekim utrkama koje se boduju za cestovnu ligu.
Ima tu još par utrka na kojima redovito nastupam, a svakako bih spomenuo novo natjecanje ZAGREB RUN kup čiji sam ovogodišnji ambasador, a sami kup se sastoji od 3 utrke; Zagrepčanka 512, Zagrebačka milja (nova utrka) i Zagrebački noćni cener.
Sportinterview: Možeš li nam za kraj ispričati nekakve duhovite ili specifične događaje s nekog treninga ili utrke?
(Smijeh) Prije nekoliko godina sam trčao s posla iz Kalinovice u Čehe preko Brezovice, kada sam sa suprotne strane ceste uočio gospodina u pripitom stanju kraj autobusne stanice. Izletio je ravno pred mene pa sam se na prvu malo uplašio, ali me pozvao da stanem da me nešto priupita. Zaustavio sam svoj sat i stao da ga saslušam. Zapitao me znam li tko je on i da ga ljudi zovu Ninja, te radim li skokove. Odgovorio sam da ne radim skokove, nakon čega se on počeo uživljeno bacati i skakati oko mene vičući: „skokovi, skokovi!“. Počeo sam se smijati i obećao da ću raditi skokove te stisnuo start i nastavio trčati. Nakon što sam već dobrano odmaknuo još uvijek sam u daljini mogao čuti uživljeno vikanje: „skokovi, skokovi, skokovi…“.
Također, htio sam spomenuti jedan događaj s utrke koji sam na kraju godine čak mislio prijaviti za atletsku fair play nagradu. Naime, svoj prvi maraton općenito trčao sam u sklopu planinskog prvenstva države na duge staze Ivanec – Novi Marof. Ta utrka je jedna od najtežih planinskih utrka u Hrvatskoj s ukupno 1800 m visinske elevacije. Kako je utrka započela, na čelnim pozicijama smo s malim razlikama trčali Eldin Hodžić, Pavle Kruljac, Dejan Radanac, Andrej Hladnik i ja. Tako smo se na početku držali dosta stabilno u grupi, nakon čega je Hodžić otišao malo naprijed i izdvojio se iz skupine.
Ostao sam nakon toga u grupi s Hladnikom i Radancem, Kruljac je malo zaostao, ali smo se negdje na polovini utrke opet svi sustigli i tada dolazimo do dijela gdje put skreće lijevo prema blatu i onda je nastala prava drama. Vidjeli smo da je Hodžić uspio proći nekako malo sa strane i izbjeći dio kaljuže, ali je na drugom dijelu upao u blato do koljena, a i cijela grupa nakon njega također je nekako zapela u tom blatnom dijelu. Ja sam po prirodi malo oprezniji (čitaj picajzla) pa sam zaostao par koraka i stao ispred blata te se nekako uz pomoć granja počeo pomalo penjati iznad tog mulja.
Najgore je prošao Hladnik koji je propao do struka te smo svi stali i počeli ga izvlačiti povlačeći ga za ruke. Nakon nekoliko minuta muke, jer smo i sami popadali u blato, uspjeli smo ga izvući iz mulja. Međutim, Hladnik je ubrzo shvatio da mu je tenisica ostala u mulju pa je morao ponovno prekopavati po blatu da je nađe. Naravno, morali smo ga ponovno izvlačili van s tenisicom. Nakon toga, Andrej (Hladnik) je jedno vrijeme trčao bez jedne tenisice, zatim smo stali kod jednog potoka da je opere i ponovno obuče. Nakon završetka utrke Hladnik nam se svima zahvalio i također stavio javnu objavu u vezi tog nesvakidašnjeg događaja.