Marija Bakija – KYUDO KLUB ITACHI

Marija Bakija bavi se drevnom japanskom borilačkom vještinom koja se naziva kyudo. Zaronili smo u bogati svijet te discipline i pokušali saznati više informacija o tom prekrasnom sportu…

Sportinterview: Možeš li se ukratko predstaviti za našu publiku i reći nešto o sportu kojim se baviš?

Moje ime je Marija i zaposlena sam kao kemičarka na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu. Predsjednica sam kyudo kluba Itachi. Kyudom se bavim od srednjoškolskih dana, odnosno više od deset godina. Kyudo je japanska borilačka vještina koja datira još iz vremena feudalnog Japana. Različitost kyuda od ostalih streličarskih sportova možemo tražiti u tome što on nije samo ratnička vještina, nego ima i svoju ceremonijalnu svrhu.

Prije kyuda bavila sam se tri godine badmintonom, pet godina nanbudom i godinu dana yogom. Svi ti sportovi su mi stvarno bili užitak, ali sam se konačno pronašla u kyudu.

 

Sportinterview: Što zapravo kyudo čini različitim od ostalih streličarskih disciplina?

 Dakle, postoji više načina gađanja. Primjerice, vi možete ciljati s pomaknutim težištem i upotrebom različitih načina iskorištavanja sile u mišićima, ali se u pravilu pokazuje kako nepravilno ispucavanje strijela ujedno razvija i određeni disbalans u tijelu. S tim disbalansom obično može doći i do oštećenja na samom mišićnom tkivu. Zato je učenje pravilne tehnike iznimno važno jer se na taj način uostalom sportaš uči i pravilno rasporediti silu na cijelo tijelo. Možemo ustvrditi da je ova disciplina savršena za one ljude koji bi se željeli naučiti ispravnom držanju.

Sportinterview: Koja je oprema najvažnija da bi se uopće mogli baviti vašim sportom?

Najbitnije je imati svoju rukavicu koja je izrađena po mjeri ruke jer klubovi uglavnom posjeduju opremu koju posuđuju svojim članovima. Rukavica je izrađena od jelenje kože te ima kuku za držanje strune. Tek nakon godinu ili dvije bilo bi preporučljivo da sportaš kupi svoj luk i strijele zato što se tada oprema već izrađuje po mjeri svakog strijelca.

Također, klasična forma za bavljenjem kyudo traži uniformu kako bi se njom isticalo zajedništvo. Nije preporučljivo nošenje naušnica ili odjeće žarkih i fluorescentnih boja. Kao objašnjenje takvih zahtjeva mogu navesti ceremonijalno ispucavanje u timu od pet članova. Naime, ovakva je vrsta ispucavanja iznimno koordinirana, zna se do zadnjeg detalja uloga svakog člana, i upravo je radi takvih primjera ta uniformiranost iznimno važna.

Sportinterview: Kakvo je bilo vaše prvo iskustvo doticaja, a onda i upoznavanja s kyudom?

Ovim sportom sam se počela baviti u Japanu jer se u srednjoj školi koju sam pohađala otvorila mogućnost razmjene učenika s Japanom. Tako sam otišla u Japan tri mjeseca, a pomoću popisa sportova i klubova koji su nam predstavili na početku (npr. u izboru je bio nogomet, tenis, baseball…) upravo mi se najviše privlačnim učinilo streličarstvo. Sama sam sebi rekla da se to isplati isprobati, pa je tu sve „krenulo nizbrdo“ jer sam zauvijek ostala u kyudu (smijeh).

Ovako, u Japanu su treninzi svaki dan, odnosno nakon škole uvijek možete otići trenirati. Trener koji je bio na raspolaganju stvarno se pokazao kao izvanredno stručan. Također, prije povratka u Hrvatsku svoju sam prvu opremu kupila u Japanu.

 

Sportinterview: Na koji način se odvija natjecanje u kyudu?

Postoji pojedinačno i timsko gađanje, te također i različite kategorije. Što se tiče kategorija gledaju se različite stvari u različitim kategorijama. Primjerice,  u jednoj kategoriji se gleda koliko je puta netko najviše pogodio metu u najkraćem vremenskom periodu. Nadalje, u drugoj kategoriju može se ocjenjivati samo tehnička umješnost, a postoji i način natjecanja u kojemu se gleda preciznost i tehnička potkovanost zajedno.

Prije svega način koncipiranja natjecanja ovisi o državama i njihovim savezima. Dakako postoji i Europska kyudo federacija koja često organizira natjecanja i seminare te su na njih pozvani svi članovi klubova. Međutim, trenutno su zbog epidemiološke situacije otežana putovanja i polaganja ispita koji se sada često održavaju i on-line.

Sportinterview: Kako je stanje u s treniranjem kyuda u Hrvatskoj? Razvija li se taj sport ili je još uvijek u „povojima“?

U Hrvatskoj je postojao jedan kyudo klub prije nego što sam se vratila iz Japana. Zapravo je u kyudu vrlo zanimljivo to što postoji više različitih stilova i škola. Stoga, razmjerno tome, imamo nekoliko klubova, ali je sport kao takav još uvijek relativno mlad i puno je manje popularan nego u nekim drugim europskim državama. Svi klubovi u Hrvatskoj se nađu jednom godišnje te se održava zajednički turnir.

Trenutno nemamo status olimpijskog sporta jer smo tek u proceduri prikupljanja papirologije za tu odluku. Prije svega, mi kao klub imamo status neprofitne udruge koja promiče japansku kulturu i kyudo. Treba istaknuti da je kyudo potpuno neprofitan, odnosno da u njemu nema financijske dobiti. Zato treneri ne zarađuju od podučavanja nego sva sredstva idu u klub koji onda investira u organizaciju događaja, opreme, iznajmljivanje dvorana i tako dalje…  Jedino se najbolje trenere poziva često na događaje te im se pritom plati putovanje i osigura smještaj, ali nitko od njih nikad osobno ne prima novac u ruke.

Sportinterview: Može li se kyudo odvojiti od njegovog duhovnog ili ceremonijalnog dijela?

Kyudo se ne može odvojiti od njegovog duhovnog aspekta. Ono što kyudo od vas zahtjeva je da od početka prihvatite taj specifičan način razmišljanja. Naime, prije samog pucanja možete primijetiti da vam se ruke tresu, odnosno da se uopće ne možete usredotočiti. Kyudo vas tjera na disciplinu i pronalazak metode kojom ćete najbolje stabilizirati sami sebe. Dakle, kada vam misli stalno bježe i niste sigurni, na primjer, držite li luk dovoljno jako desnom rukom, jeste li se nagnuli previše naprijed… Tu dolazi to traženje mirnoće i pokušaj da se ostvari harmonija osobe same sa sobom, da bi se onda najposlije i što ispravnije izvelo ispucavanje.

Sportinterview: Što najčešće privlači ljude da se odluče i naposljetku izaberu upravo kyudo?

Najčešće ljude privuče taj mir ili smiraj koji nakon nekog vremena nužno dobivaju u kyudu. Dakako i sama njegova filozofija koju kada pređete određeni prag možete prenijeti i na vlastiti život. Dakle, bez mnogih negativnosti te uznemiravanje toka misli i usredotočenosti na razna izvanjska događanja, koje suvremeni život za sobom može privući, možete se smiriti i koncentrirano izvoditi određenu radnju od početka do kraja te pri tome potpuno uživati. Ljepota kyuda je u njegovim detaljima, svaka radnja ima svoj smisao i svrhu, početak i kraj. Stoga u kyudu sve nekamo ciljano vodi i kada se takvo usmjereno djelovanje preklopi u ravnoteži imate savršen osjećaj pravilnog ispucavanja, gotovo svojevrsni umjetnički doživljaj.

Sportinterview: Tko se sve može baviti kyudom i postoji li neka preporučena dob kada se najbolje početi baviti tom disciplinom?

Budući da se radi o hladnom oružju jako je bitna dobna zrelost da biste uopće pristupili treniranju. Naravno, to često može varirati od osobe do osobe, ali općenito je uvriježeno i ne savjetuje se vježbanje ispod granice životne dobi od 14 godina. Jednako tako, iznimno je važno da osoba izraste dovoljno s obzirom na to da morate biti dovoljno visoki i snažni kako biste mogli nategnuti i najmanji luk. Prosječna snaga natezanja slabijih lukova može biti negdje između 7 i 12 kilograma, a sam se nateg drži skoro cijelu minutu. Stoga to može biti jako zahtjevno jer se u jednom treningu radnja natezanja luka zna izvoditi 20 do 40 puta. Ukratko, početnici mogu krenuti u vježbanje s lukom snage natega 7-12 kg,  malo uhodaniji streličari prijeđu na snagu natega oko 18kg, a baš iskusniji streličari znaju doći i do 40 kg.

Sportinterview: Jesi li imala uzor u svom sportu na početku bavljenja kyudom?

Naravno, prvi trener imenom Nagabuchi-sensei koji me je podučavao i uvodio u prve treninge kyuda. Budući da sam bila na brojnim seminarima u Europi moram primijetiti da su svi treneri koje sam tamo upoznala izuzetno kvalitetni kao treneri, ali i kao ljudi. Možda je još jedna od bitnih specifičnosti ovog sporta ta da se traži velika strpljivost kao vjerojatno i osnovni preduvjet za uspješno bavljenje istim.

Jedan od najvećih uzora u Europi općenito jest Feliks F. Hoff. On originalno dolazi iz Hamburga, ali putuje okolo po cijelom svijetu te pritom održava brojne seminare. Važno je istaknuti da mu Japanci daju izuzetno priznanje što je velika čast koja i nije baš uobičajena. Inače je i autor knjige „Kyudo: The Way of the Bow“ koja je jako poznata u kyudo krugovima. Osim toga, poznat je po dobrotvornom djelovanju obzirom na to da puno pomaže u razvoju malih klubova diljem Europe.

Sportinterview: Koliko si u svom treniranju ovog sporta uspjela usvojiti i japansku kulturu?

Iako se u bavljenju s kyudom moje znanje zasigurno još i više proširilo, i prije toga sam uvijek bila fascinirana japanskom kulturom.

Naime, zanimljivo je to da je filozofija kyuda tijesno isprepletena s japanskom kulturom. Možemo kao primjer navesti kyudo tradiciju iz prošlosti koja je izričito branila posuđivanje vlastite rukavice. Ako je vaš nadređeni za to saznao mogli ste vrlo lagano ostati bez ruke. Stoga u ovom sportu nije dozvoljeno dirati ili koristiti opremu koja nije vaša bez pitanja. Tu se također nadovezuje japansko vjerovanje kako sve stvari imaju svoj duh (npr. kamen, zid, tlo) koji treba poštovati. Upravo se poradi toga mora poštovati oprema i nikada se ne smije dirati ona koja nije vaša. Jednostavno, nisi sretan ako oštetiš svoju opremu. Postoji priča o znamenitom japanskom strijelcu koji je pucao dva puta i pogodio je drugom strijelom u prvu, ali je zbog toga bio jako nesretan jer je oštetio svoju strijelu.

Također bi vam moglo biti zanimljivo i to da u klasičnoj kyudo dvorani postoji nešto što se zove kamiza. Taj pojam označava takozvano sjedište časti, sjedište bogova ili gosta, odnosno trenera. Tako biste u principu kad god nešto radite trebali to raditi tako da oni to iz kamize mogu vidjeti. Primjerice, kada stavljate rukavicu morate sjesti u položaju da gledate u kamizu, tj. da se vidi kako vi stavljate opremu na sebe.

Sportinterview: Koje osobine svog karaktera smatraš da su ti pomogle u prakticiranju kyuda?

U svakom slučaju strpljivost mi je jako pomogla, a svaka me nestrpljivost samo unazađuje. Također, ono što često predstavlja najveću teškoću je onaj koncept „pogađanje onoga što treba“. Naime, u kyudu je potrebno imati jako puno strpljenja jer postoji stvarno mnogo detalja.

U različitim borilačkim vještinama dobijete hrpu tehnika koje učite jednu za drugom, ali u kyudu se to ne može jer je tehnika sama po sebi prekompleksna da bi se mogla odjednom naučiti. Tako se u kyudu uči na način usporedan onome kao kad dobijete komad gline koji trebate pretvoriti u kip. Stoga se prvo oblikuju grubi detalji i postupno sve više napreduje prema onim finijim.

Sportinterview: Jesi li imala podršku svoje obitelji i okoline na početku bavljenja ovim sportom?

Moji roditelji su me iznimno podržavali, toliko da se ponekad čudim kako su mi dopustili određene stvari. Budući da sam se u kyudo toliko zaljubila već u početku, oni su me podržali u odluci da potrebnu opremu kupim već tamo te je kući prenesem u zrakoplovu. Imajte na umu da je luk dugačak 220 cm i da sam moralo dodatno platiti samo da ga prenesem u Hrvatsku (smijeh).

Osim toga, svi prijatelji uvijek su me podržavali kao i ljudi koji se bave drugim borilačkim vještinama npr. nanbuda, aikida i sličnih sportova. Isto tako, Imamo i podršku Japanske ambasade koja svake godine održava događanje nazvano „Dani Japana“, na koje smo uvijek pozvani kao i svi drugi predstavnici klubova japanskih borilačkih vještina.

Sportinterview: Kako je nastao vaš klub Itachi? Što očekuje početnike kada se prijave na prvi trening kyudo kluba Itachi?

Kyudo klub Itachi osnovala sam s još troje kolega nakon što smo se odvojili od našeg starog kluba. Naime, mi smo svoju tehniku preuzeli od drugog trenera u Japanu, pa je bilo logično da se u jednom trenutku odijelimo.

Važno je to da kod nas početnici ne počinju odmah s ispucavanjem na udaljenost, nego prvo vježbaju tehniku i ceremoniju u dvorani. Imamo bale od slame u koje gađamo jer početnici ionako nisu spremni pucati u metu na 28 metara. Dakle, prvo je na rasporedu vježbanje tehnike, a zatim slijedi gađanje u balu na nekoliko metara udaljenosti. Tek kada trener zaključi, na osnovi pogodaka u balu sjena, da je osoba imala dobra ispucavanja, onda se prijeđe na balističko vježbanje na udaljenost od 28 metara.

Treninge trenutno imamo subotom od 10 do 12  sati u dvorani mjesnog odbora Siget (Radmanovačka, Siget). Na treninge može doći svatko tko ima volje ali mora, kao što smo ranije napomenuli, biti dovoljno odrastao i dovoljne visine, tj. stariji od 14 godina.

 

 

Podijeli: