Nova Hrvatska


Kako ‘Vatreni’ izgledaju dvije godine po ‘srebrnom’ Mundijalu?



Godine 1866. na današnji dan rođen je dr. Franjo Bučar, Zagrepčanin, osnivač te prvi predsjednik Hrvatskog Športskog Saveza i JOO, koji će do danas postati Hrvatskim olimpijskim odborom. ‘Otac hrvatskog sporta‘ po kojemu se zove i najveća hrvatska nagrada za sportski uspjeh, doveo je u Hrvatsku baš sve tada poznate sportove, uključujući i onaj najveći i najpopularniji – nogomet.

Što bi Bučar rekao danas, više od 150 godina kasnije da vidi svoju reprezentaciju praktički na krovu svijeta?
Definitivno bi bio ponosan, budući da u njegovo vrijeme ‘Vatrenih’ u današnjem smislu nije niti bilo, a kamoli da su sudjelovali na gotovo svim velikim natjecanjima te osvajali i medalje.

Medalje – čiji osvajači i 1998. i 2018. redom nose odličje ‘Red Danice Hrvatske s likom Franje Bučara‘, pokazujući i na taj način da su ga i više nego dostojni.


Međutim, ni ‘Brončani’ a niti ‘Srebrni’ nisu Franjo Bučar. Nitko nije. Takav sportski ‘Homo universalis’ rađa se jednom u više stoljeća čak i na globalnoj razini. Nama ostaju samo gole činjenice: u 24 utakmice nakon Svjetskog prvenstva u Rusiji hrvatska je nogometna reprezentacija ubilježila 9 poraza uz gol razliku u njima od katastrofalnih 10-27, uključujući i najgori ikada, 6:0 od Španjolske u Ligi Nacija 2018. godine. Iako je izbornik Zlatko Dalić htio – i dobio – baš najjače suparnike u pripremama za odgođeni Euro nagodinu, ta statistika svakako je srozala ugled aktualnog viceprvaka svijeta.
Sve to uz dodatni, ali zagarantirani i nužni ‘uteg’ – smjenu generacija.


‘Sedam Veličanstvenih’


Dalićevi Vatreni u odnosu na Srebro dobili su pregršt novih imena (o čemu smo pisali u posljednjem članku), no svega sedmoricu bez ruskog srebra oko vrata koje u punini možemo smatrati ‘nositeljima’ ove reprezentacije i za Euro, i za budućnost.
To su: stoper korišten isključivo na desnom boku Filip Uremović, lijevi bočni Borna Barišić i Domagoj Bradarić (koji je debitirao kao lijevo krilo), veznjak Nikola Vlašić, desno krilo Josip Brekalo te centarfori Bruno Petković i Ante Budimir. Naravno, ovdje treba uračunati i tajno, 8. ‘novo’ ime – vratara Dominika Livakovića koji, iako jest bio dio srebrnih, nije participirao na samom ruskom prvenstvu te je također (ponajveći!) Dalićev dobitak u posljednje dvije godine.


Ni među tako brižno probranim novitetima nije, naravno, sve bajno: Uremović je – iako najbolja dostupna – tek zakrpa za daleko najveću kadrovsku rupu čitavog ovog razdoblja: konstantno ozlijeđenog ‘srebrnog’ desnog beka Šimu Vrsaljka, Petković je stravično pao u formi u odnosu na prošlu godinu kad se činio kao legitimni nasljednik Marija Mandžukića, a Budimira (jedini gol za Vatrene postigao nakon ‘božje ruke’, u maniri danas nažalost preminulog Diega Maradone) te Barišića treba još kaliti da postanu stabilni prvotimci na razini preostalih ‘Srebrnih’. Mnogi drugi, poput Roga, Bašića, ove godine ‘eksplodiranog’ Marija Pašalića itd. još objektivno nisu razina prve postave hrvatske reprezentacije, iako to ne znači da takvima neće postati u budućnosti. Dobar dio debitanata, kao što su Antonio Milić ili Karlo Bartolec, pokazao se otvorenim promašajima Dalića te više niti nisu u kadru Vatrenih.

No, da nam je netko prikazao ovakav razvoj situacije tek 2 godine ranije, i rezultatski i pogotovo kadrovski – potpisali bi ga. Potpisao bi ga i sam pokojni Bučar, to vas uvjeravamo.


Naime: uz navedene crne brojke, Hrvatske je (za razliku od Eura 2000. nakon bronce, jedinog kojeg smo propustili od primitka u UEFA-u) uspjela otići na sljedeće veliko natjecanje i to u Skupini Smrti sa čak 4 od 5 sudionika istog Eura (uz nas, i Mađarsku, Slovačku te Wales), što je nezabilježeno u povijesti europskog nogometa.


Ubilježili smo okruglih 10 pobjeda, jednu više od broja poraza u istom razdoblju, što je u konkurenciji momčadi koje smo dobivali (ista ta Španjolska revanšom 3:2 u Zagrebu, Švedska 2:1 koja nam je osigurala ostanak u Elitnoj grupi Lige Nacija ove godine, prva povijesna pobjeda nad Švicarskom 1:2 u gostima,…) svakako hvalevrijedan uspjeh. U navedenoj ‘skupini svih skupina’ završili smo prvi s gol razlikom 17:7 i tek jednim (gostujućim) porazom, a na Euru nas čeka neugodna, ali svakako prolazna skupina budući da bi i 3. mjesto u konkurenciji Čeha i Škota vrlo vjerojatno bilo dovoljno za prolaz, a drugo iza favoriziranih Engleza prolaz dalje i garantira.


Uz navedena nova lica, preporođeni su neki stari ‘Srebrni’ – Mateo Kovačić igra bolje nego ikada, spomenuti Livaković se razvio u jednog od najboljih vratara Europske Lige, a svoj doprinos i dalje daju Ivan Perišić, Andrej Kramarić, Dejan Lovren, Marcelo Brozović bez kojeg je reprezentacija nezamisliva, te 35-godišnji kapetan Luka Modrić koji, izgleda, u dobrim rukama ostavlja hrvatsku reprezentaciju.


Svi ovi uspjesi su isključivo izbornikovi. Tvrdoglavost, ‘kamenjarska’ upornost te potezi koji sugeriraju da trener proslavljen po raznim emiratima na Bliskom Istoku ipak nije novi Tomislav Ivić – ipak padaju u vodu pred Dalićevim nevjerojatnim psihološkim kvalitetama kojima uspjeva uvijek ispočetka oživjeti optimizam oko ove momčadi, pa i kad nas Španjolci praše sa 6 a Portugalci i Francuzi s po 4 ‘komada’ u mreži. Pa i kad se gubi službenu utakmicu od Mađara a prijateljsku od nekakvog Tunisa. Uvijek, baš uvijek uspijevao je dići ‘svoje momke’, kako one stare kojima duguje, tako i navedene nove.


I zato – legitimitetom Oca hrvatskog sporta i nogometa također Franje Bučara – uzimam pravo da kažem: Zlatko Dalić je i dalje ‘hrvatsko izborničko zlato’.
Ne i nipošto samo zato što je ‘nekoć davno’ i po mnogima ‘slučajno’ osvojio nekakvu tamo medalju, već zbog onoga što radi danas. 2020. i općenito protekle dvije godine, koje će ostati upamćene kao praskozorje jedne Nove Hrvatske.
Neka joj je, vrlo uskoro, sretan rođendan!

Podijeli: