Domaća profesionalna nogometna liga, 1. HNL sada je i službeno 19., a ovisno o (ne)uspjesima preostalih hrvatskih predstavnika u europskim natjecanjima – Dinama i Rijeke – varirat će između 17. i poražavajućeg 20. mjesta na UEFA-inoj ljestvici koeficijenata liga Starog Kontinenta.
S obzirom na to da su se iz HNS-a još pred koji mjesec hvalili ‘povijesnim uspjehom’ 15. mjesta koje je ovog ljeta donijelo Hrvatskoj čak 5 predstavnika u pretkolima europskih natjecanja, od toga prvi put dva u Ligi Prvaka, ovo je prava katastrofa domaćeg nogometa i za to vam ne trebamo mi da to ukažemo.
Zato u ovom feljtonu – koji smo zbog duljine morali podijeliti na dva dijela – osvrnuti ćemo se na točno po jedan (jer ih više, objektivno, nije ni bilo) pozitivan detalj, ili mnogo konkretnije igrača koji je dosad najviše zablistao u svakom od hrvatskih ovogodišnjih predstavnika u europskim natjecanjima.
Pa, krenimo:
NK Osijek – Ante Majstorović
I dok se za sljedeći klub s naše liste (a koji je i pobijedio Osijek u izravnom dvoboju za mjesto u kvalifikacijama za Ligu Prvaka prošle sezone) to nikako ne može reći, klub sa Drave je u svojoj jedinoj utakmici ove sezone u Europi, 2. pretkolu Europske Lige protiv švicarskog Basela pokazao odličnu igru u granicama svojih mogućnosti. Poraz 1-2 u Gradskom Vrtu, koji je umalo otišao u produžetke kako su Osječani prema kraju utakmice anulirali uvjerljivo vodstvo Švicaraca, možda je i najbolja partija od sva 4 (da, četiri) dosad poražena hrvatska kluba, između ostalog zato što je protivnik vjerojatno najjači od svih koje su hrvatski klubovi imali dosad u kvalifikacijama.
Ključnu ulogu u tom ‘ostavljanju dobrog dojma’ odigrao je stup domaće obrane, ujedno i strijelac jedinog, ohrabrujućeg pogotka domaćina.
I to, naravno, nije Mile Škorić za kojeg mi iskreno ne znamo što radi u reprezentaciji budući je izravan krivac za barem jedan pogodak Basela i generalno prosječan igrač, već njegov suigrač iz istog obrambenog reda, Ante Majstorović.
Gotovo pa savršena partija 26-godišnjeg Zagrepčanina koji za razliku od Mile nije član ni najšireg sastava Vatrenih (a to ne bi trebao biti, da se razumijemo, niti jedan od njih) ipak nije pomogla Osijeku i njegovom novom treneru Nenadu Bjelici, ali iskreno – da se samo na Majstoroviću i Bjelici temelji budućnost Osječana, mislim da mogu biti izuzetno zadovoljni. A ne temelji se, jer su tu i solidni Petar Bočkaj, i još cijeli niz igrača koje će Bjelica, uopće ne sumnjamo, s vremenom dići u neslućene visine. Kao i u Dinamu, zar ne?
NK Lokomotiva Zagreb – Krunoslav Hendija
Hrvatski viceprvak kojeg smo već spomenuli odigrao je uvjerljivo najlošije od svih pet predstavnika HNS-a u Europi – i pritom možda i najbliže očekivanjima.
Kako to?
Čerupanje momčadi koja je lani ostvarila povijesni uspjeh u prvenstvu i finale Kupa (Kastrati, Tolić, Jakić, Karačić,…) od strane ‘bratskog’ gradskog rivala nije ostavilo talentiranom treneru Goranu Tomiću i Loksi previše šansi. Primili su 6 pogodaka u dvije utakmice i na domaćem terenu i u gostima, i to od momčadi koje (Malmö, Rapid) i nisu baš Bayerni europskog nogometa, ali što je – tu je.
Najbolji je, slično kao i u mojoj nedavnoj analizi http://sportinterview.org/admiral-ili-brodolomac-je-li-dalic-i-dalje-pravi-za-vatrene/ bio vratar Krunoslav Hendija, baš poput Livakovića u Portu jednostavno zato što baš ništa od preostale, kvalitetom duboko deficitarne momčadi Lokomotive nije pokazalo apsolutno ništa.
31-godišnjeg Hendiju ipak trebamo pohvaliti, jer je kao (u najboljem slučaju) druga opcija čak i po odlasku Ive Grbića u Atletico Madrid uspio istisnuti konkurenciju pristiglu iz ovog madridskog velikana, Brazilca Alexa Dos Santosa te biti prvi čuvar mreže ‘Diva s Kajzerice’ u njezinoj najvećoj europskoj avanturi dosad.
A vjerojatno i zauvijek, jer ne vidimo kako će u skoroj budućnosti Lokomotiva (i većina drugih hrvatskih klubova) ponovno igrati 2. pretkolo Lige Prvaka. Hendiji, unatoč 6 zasluženih komada u mreži, ostaje doživotna lijepa uspomena.
HNK Hajduk Split – Stanko Jurić
Ovaj dio trebao je biti posvećen Miji Caktašu, ali se kapetan splitskog Hajduka u dvije ključne situacije na Türk Telekom Areni potrudio da ‘izbjegne’ taj status junaka.
Hajduk je, u maniri najsličnijoj onoj osječkoj, ‘junački pao’ u Istanbulu kod prejakog Galatasaraya – kluba koji ipak nije ono što je bio nekada, jedva se i plasirao u europska natjecanja te je ktome igrao u miješanom sastavu po odluci hrvatskog krvnika s Eura 2008., nekadašnjeg turskog izbornika Fatiha Terima. Galatom i njenim strategom Terimom nećemo se previše baviti, oni su – uz sve hajdučke pisme i sage – sa jedva pola snage odradili posao i ostali odmorni za derbi s najvećim rivalom Fenerbahčeom, a sinu svog oca Hariju Vukasu i momcima ostaje žal za propuštenim prilikama Mije i činjenicom da je i sinoć ne toliko loš Dimitrios Diamantakos više igrao poziciju veznog igrača nego ono za što je i doveden ovog ljeta – nasušno potrebnog centarfora.
Muke po Hajduku i nemogućnost poentiranja čak i nakon fino odrađenih akcija ostaju problem za budućnost, a mi ćemo posebno pohvaliti upravo jednog pravog veznjaka – Stanka Jurića. 24-godišnji rođeni Splićanin odigrao je partiju karijere, i stoga – kao njegova generacija – želim mu još barem 10 takvih partija na stadionima poput Türk Telekom Arene te da ne bude samo još jedan prolaznik u dresu Majstora s mora, i ružno-lijepa sličica (jer takvo je sve u Hajduku već desetljećima) u albumu nekoć ponajvećeg hrvatskog kluba, koji objektivno – bolje od ovoga ni ne može.
Samo mnogo gore, kao što smo vidjeli lani na Malti.
Nastavlja se…
