U posljednje vrijeme trčanje na amaterskoj razini postaje sve više i više popularno u svim državama naše regije. No, iako je većina stvari koje prate ovaj naglo rastući trend izuzetno pozitivna, s druge je strane jako teško naći neki projekt vezan za ovaj sport koji nije usmjeren na isključivu i brzu zaradu….
U ovom će nam se intervjuu predstaviti Neven Kamenski, jedan od osnivača Zagreb Runnersa. Zagreb Runnersi su dio globalnoga pokreta koji pokušava sačuvati izvorne vrijednosti amaterskog bavljenja trčanjem; umjesto novca tako “Runnersi’ u prvi plan stavljaju druženje, navijanje i očuvanje tjelesnog zdravlja…”
Sportinterview: Za početak, možeš li nam predstaviti „projekt“ Zagreb Runners (kako je uopće projekt pokrenut, koliko dugo trajete, koliko vas trenutno ima i kakvi su vam planovi?)
Ističem za početak da sam među zadnjima došao u tu neku osnivačku jezgru budućih ZG Runnersa. Prije nešto više od dvije godine Nike je imao trkački projekt “Nike run club”, koji je startao iz njihova dućana u Ilici. Taj je projekt bio organiziran tako da je funkcionirao kroz jednu marketinšku agenciju. U principu, ta agencija nije sportska agencija i nekako se taj cijeli projekt ugasio nakon samo jedne sezone postojanja. No, entuzijasti koji su nastali iz te ekipe htjeli su nastaviti trčati i dalje. Budući da radim u turizmu nisam se mogao uključiti u Nikeov projekt koji se odvijao u ljetnim danima, pa sam s tom ekipom počeo trčati za vrijeme zime. Tek se nakon zajednički odrađene zime, negdje u travnju 2015., zapravo isprofilirao taj “crew” Zagreb Runnersa. Podsjećam, mi nismo škola trčanja niti službeni klub, nego baš skupina koju su pokrenuli entuzijasti koji se vole družiti i trčati. U svijetu je to koncept koji je trenutno jako popularan. Prednost takvog oblika organiziranja je ta što je sve besplatno i potpuno otvoreno za svakoga. Osim toga, trči se stvarno svagdje, podosta po gradu čime cijeli koncept postaje na neki način jedna prilično urbana priča. Međutim, treba napomenuti da smo sve više i više počeli raditi ozbiljne i strukturirane treninge, dok je početku to bilo više spontano trčanje i druženje.
Dakle, postojimo nešto preko dvije godine i imamo svoju zatvorenu Facebook grupu. Naravno, svatko se može pridružiti po volji, ali najprije bi trebao doći na par treninga da se bolje upoznamo, pa zatim može biti dodan u tu zatvorenu „face“ grupu. Ističem da u toj grupi imamo oko 80 ljudi od čega 30-40 redovito dolazi na treninge. Dolaze nam i ljudi koji su trenutno u drugim klubovima, idu s nama na utrke i često se družimo. U principu smo vrlo mlada ekipa, ja sam sa svojih 35 godina među najstarijim članovima. Imali smo čak i soluciju da su primjerice studenti medicine umjesto tjelesnog i odlaska na Sljeme mogli doći kod nas, pa su dobili potpis. Tako da nam ljudi dolaze iz različitih poslovnih smjerova: odvjetništva, medicine, ekonomista…
Nedavno smo imali jednu jako bitnu situaciju, možemo reći čak i prekretnicu. Naime, dva veoma jaka branda u svjetskom sportu su htjela da trčimo pod njihovim imenom ili sponzorstvom. To je bilo dosta turbulentno iskustvo jer nešto što je u startu zamišljeno kao druženje i opuštanje odmah postaje puno ozbiljnije. Pogotovo ulaskom takoreći jedne korporativne priče, ali na kraju držim da smo izabrali opciju koja za nas ima najviše smisla. Ostali smo vjerni početnoj zamisli i nismo htjeli mijenjati ozračje i duh projekta. U budućnosti namjeravamo organizirati neku svoju utrku, možda neku više urbanog tipa. Također, surađujemo s Running gate dućanom koji se otvorio u Maksimirskoj, oni nas malo podupiru s opremom i tako.
Sportinterview: Napomenuo si da imate organizirane zajedničke odlazake na utrke…
Da, jako puno. Zaista ne znam koliko je opća publika upoznata s konceptom” Bridge the gap”, što je svojevrsni pokret između trkačkih crewova. Započeo je s trkačkim crewom iz New Yorka koji se zove Bridge runners i oni su pokrenuli taj pokret te trenutno postoji možda 20-30 crewova iz raznih država. Tako mi iz Zagreba ako primjerice želimo organizirati “Bridge the gap event” možemo isti sazvati u vrijeme Zagrebačkog maratona, pitati osnivače tog pokreta za dopuštenje i tada dolaze svi ti crewovi iz cijeloga svijeta na događaj. Mi smo organizirano prisustvovali događaju te vrste prije mjesec dana u Amsterdamu, a u travnju idemo u Beograd. U Beogradu postoji crew koji se zove BURT (Beograd urban running team) i s njima smo u suradnji napravili jedan zajednički crew u konceptu “Two crews one family”. U principu to nije nikakva jugo nostalgija, već se ne zamaramo time što je bilo i idemo zajedno s jednim pozitivnim stavom naprijed. Taj se crew zove po Bajaginoj poznatoj pjesmi “442”. Tako znamo organizirati navijačke pointove i to nam je dosta pomoglo da nas ljudi upoznaju. Na Zagrebačkom maratonu prije dvije godine smo napravili to prvo mjesto za navijanje (cheering point) i mislimo da je baš nešto takvo nedostajalo našoj trkačkoj sceni. Čak nas često znaju zamijeniti za neku navijačku skupinu, no mi također trčimo i imamo solidne rezultate.
Sportinterview: Poznato nam je da ste navijali za atletičarku Tamaru Selaški na Hanžekovićevom memorijalu? Kakva je veza između vas i Tamare?
Da, Tamarin suprug je trener u BURT-u te je i ona na neki način dio te cijele priče. Ona je profesionalni sportaš, ali zna doći da gostovanja u Zagreb ili Osijek, pa se družimo i navijamo za nju. Nedavno je dio ekipe išao navijati za nju u Beograd na Europsko prvenstvo. U BURT-u ima ljudi koji su se profesionalno bavili atletikom, primjerice jedan je dečko došao iz desetoboja itd.
Sportinterview: Kako si se i kada osobno uključio te pronašao u svijetu aerobnih sportova?
Negdje 1997. preko prijatelja Ivana Vrdoljaka koji je bio prvi juniorski prvak države u triatlonu. Uvijek mi je triatlon bio jako zanimljiv i dosta sam se vezao uz taj sport, ali nikad nisam imao potrebnu disciplinu. Znao sam trčati i trenirati 3 mjeseca, a onda nakon nekog vremena prestajao, pa zatim opet počinjao… Dosta sam isprobavao s biciklima, čak sam s prijateljima pokrenuo igranje pola na biciklima, ali sam s vremenom ispao iz tog svijeta…
Tek sam zapravo nedavno shvatio da mi je naviše nedostajao taj nekakav društveni osjećaj. Naime, htio sam podijeliti s nekim svoje rezultate i biti u nekakvom kolektivu. Iako svi trčimo za sebe moraš biti totalni usamljenik ako ne želiš s nekim podijeliti svoje rezultate. Meni treba netko tko će me gurati naprijed i podupirati me, netko tko zna kako je istrčati polumaraton ispod sat i pol te da to ne može svatko postići. Mogu reći da sam aktivno počeo trčati prije dvije i pol godine, tek kada sam počeo trčati s kolektivom koji je polako počelo prerastati u ZG Runnerse.
Sportinterview: S obzirom na to da si još od 90-ih u svijetu trčanja, kako gledaš na cjelokupni razvoj trčanja u regiji, odnosno trkački pokret kao takav?
Trčanje je postalo jako popularno što u mojim očima ima pozitivne i negativne strane. Pozitivno je zato što je trčanje odličan sport i jako je lijepo vidjeti kako raste broj ljudi na Maksimiru i na nasipu jer bi realno ti isti ljudi u suprotnom sjedili doba pred televizorom. Negativno mi je to što mi se čini da ima tu dosta ljudi koja nije u trčanju iz iskrenih pobuda, nego vide tek biznis u tome. To mi je prilično grozno. Postoji tu i jasno pomodarstvo koje nije nužno negativno ako te tjera da nešto radiš na sebi, da trčiš i ne pametuješ previše o tome. Zato kažem da mi je puno negativnije to što neki ljudi pokušavaju iskoristiti to pomodarstvo… Primjerice, neke utrke su preskupe i precijenjene. Postoji ekipa koja se nedavno pojavila na trkačkoj sceni i organizira utrke iz totalno pogrešnih razloga. Mislim, ako postoje sponzori i uz neku poštenu startninu utrke bi morale biti pristupačnije. Trčanje tako više i nije jako jeftino, ali bi trebalo tj. moralo biti. Živimo u doba kapitalizma i sa svih strana smo bombardirani reklamama. Svi žele kupiti hrpu opreme i ona se i kupuje, ali ima puno tog konzumerizma u trčanju. Tu bi pohvali Running gate jer je dućan koji je otvorila skupina ljudi koja i sama trči, znaju potrebe trkača, znaju što treba za pripremu maratona i ne žele zgrnuti neke novce na brzinu. Smatram ipak da se trčanjem treba baviti iz iskrenih pobuda i razloga.
Sportinterview: Koje su granice rasta Zagreb Runners crewa?
Vrlo je teško to procijeniti… Mi se često pitamo isto pitanje jer nam nije cilj bez osvrtanja raditi na povećanju broja trkača, treba gledati i na sami duh ili kvalitetu. Tako mi radimo sve potpuno besplatno i nas par koji smo u užem nazovimo to vodstvu smo više u financijskom minusu od svega toga. Primjerice, nekad preko nekoga dobijemo na dar neke sportske majice koje onda dajemo tiskati i sami to plaćamo, nekad kolektiv pomogne, nekad ne i tako… Nama je jako bitno da je to jako kvalitetna ekipa, a nije nam cilj kao nekim školama trčanja ostvariti brzu zaradu na kolčini ljudi.
Osim toga, teže je organizirati nekakvo putovanja kad imaš puno ljudi. Često ljudi misle da smo turistička agencija i da je sve jako dobro isplanirano. Ipak, u principu nema uvijek jasnog i definiranog plana. Svi smo odrasli unutar tima i imamo izbor postupiti onako kao što hoćemo. Uvijek sam imao nekakvu odbojnost prema “pravim” klubovima. Mi smo više orijentirani na zafrkanciju, dosta smo glasni i znamo biti simpatično neugodni. Međutim, redovito nakon nekog događaja, kao što je ZG maraton, nam se Facebook inbox skroz zatrpa i dobivamo puno podrške zbog pristupa navijanju, ali i nove članove. Jednako tako, redovito na našoj Facebook stranici piše kad su i gdje se održavaju treninzi. Za vrijeme zimskog perioda preko jednog člana smo dobili prostorije u Veslačkoj (Bunika) tako da nas je vrlo lagano pronaći. Nemamo nekoga tko nam vodi te društvene mreže, nego se trudimo da sve to sami radimo.
Sportinterview: Na kojim sve lokacijama prakticirate treninge?
Zimi uglavnom startamo iz Bunike, pa treniramo na nasipu ili Jarunu. Ljeti se više selimo na Maksimir, ali ne samo na Maksimir nego i svugdje po gradu: Kušlanova, Mirogoj, Cmrok, Dotka, Sljeme… Svugdje po gradu. Malo nas muči problem atletske staze zbog radova na Sveticama i zatvaranja Mladosti jer nigdje u gradu nema izmjerene prave staze. Mislim da grad žudi za nekim kompleksima koji bi bili orijentirani na trčanje. Mi se pokušavamo što više organizirati u krugu grada da bi bili što pristupačniji jer veći dio ekipe su još uvijek studenti, pa nisu u posjednu osobnog automobila i tako.Trudimo se da to bude dosta jednostavno i svima što više dostupno.
Sportinterview: Na koji način se popunjavao broj ljudi koji su vam pridolazili
Kad smo krenuli bili smo krug od 10 ljudi, a na treninge je dolazilo svega pet-šest ljudi. No, nakon prvo cheering pointa na Zg Marathonu je to nekako odjeknulo te ekipa je počela dolaziti i tako su ljudi počeli zvati svoje prijatelj. Neki od njih su prvi put u životu otrčali s nama pet kilometara.
Sportinterview: Koja je prema tvojem mišljenju granica širenja ovog trkačkog pokreta u regiji? Znamo svi da je prije desetak godina malo ljudi trčalo u Hrvatskoj.
Definitivno će taj pokret još i više porasti a onda kao i sve trendovi početi stagnirati pa zatim padati. Sigurno će rasti još nekoliko godina. Vjerujem da će se dosta ljudi usmjeriti po disciplinama, netko će se odlučiti za ultramaraton netko za triatlon, samo da se to sve ne iskvari. Trkačka kultura je kod nas još puno slabija nego u Sloveniji te je čudno da Ljubljana koja je četiri puta manja od Zagreba ima osam puta više ljudi na maratonu. Volio bih da se to sve kod nas malo popularizira i hoće, sigurno. Dakle, iako je individualno u Hrvatskoj trčanje dosta popularno to još uvijek nije popraćeno općom kulturom društva.